Pohvala je pokušaj da se dijete motivira vanjskom nagradom, a roditelj koji pohvaljuje zapravo govori: “Ako učiniš ono što ja smatram ispravnim, dobit ćeš nagradu tako što ću ja to prepoznati i cijeniti.” Preveliko oslanjanje na pohvalu može biti štetno. Djeca tada počinju vjerovati da njihova vrijednost ovisi o mišljenju drugih. U pohvalama se upotrebljavaju riječi koje prosuđuju o vrijednosti djece i fokusiraju se na vanjsku evaluaciju.

A što je ohrabrenje? Ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud), a to ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruje dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno. Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje samo ono što je učinilo. Katkad bi bilo dobro da se umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i slično) upotrebljavaju riječi ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe. Djeca koja osjećaju da je njihov trud vrednovan i cijenjen, razvijaju osobine upornosti i odlučnosti te postaju dobra u rješavanju problema.

Kada se dijete jako trudi nešto postići, umjesto da mu predložimo da mi to učinimo za njega ili da mu kažemo “bravo” kada ostvari cilj, možemo mu uputiti riječi ohrabrenja koje upućuju na prepoznavanje truda i napretka. Tako bismo dok se dijete trudi samo odjenuti jaknu i dohvatiti drugi rukav, iako mu to baš i nije jednostavno, mogli reći neku od sljedećih rečenica: “Nisi odustajao/la sve dok nisi shvatio/la.” “Zaista si se jako trudio/la oko toga.” “Uspio/uspjela si sama dohvatiti rukav!” “Wow, kako si napredovao/la!”

Vjerujte u dijete Također, važno je da roditelj djetetu daje do znanja da vjeruje u njega. Stoga se dok dijete razmišlja o tome kako složiti dvorac od kockica može izgovoriti i neka od rečenica koje iskazuju povjerenje: “To je teško, ali siguran/na sam da ćeš uspjeti.” “Čini se da imaš plan.” “Poznavajući tebe, siguran/na sam da će sve biti uredu.” “Imam povjerenja u tebe. Shvatit ćeš to.”

Usto se, kada se dogodi da nam dijete nešto pomogne učiniti, dobro poslužiti ohrabrujućim rečenicama koje se usmjeravaju na doprinos i uvažavanje. “Baš je obzirno od tebe to što si mi pomogao/la nositi stvari.” Ili: “Cijenim što si sve igračke vratio/la na svoje mjesto.”

Ipak, kako bi se dijete razvilo u cjelovitu osobu, važno je da nauči cijeniti i mišljenje drugih pa nije potrebno potpuno izbjegavati pohvale. Potrebno je postići ravnotežu između pohvala i ohrabrenja, odnosno između toga da se dijete uklopi u okolinu i bude prihvaćeno te toga što ono samo misli o sebi i važnosti koju si samo daje.

Tekst: Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom i Tea Knežević, bacc. psiholog, www.centarproventus.hr Foto: Thinkstock