Odgoj je dvosmjeran proces i u odgoju se mijenjaju svi, i roditelj i dijete. ADHD nije više toliko nepoznati pojam u općoj populaciji, ali još uvijek nam je ponekad teško razumjeti što sama dijagnoza nosi i koje su potrebe djeteta koje ima simptome ADHD-a.

ADHD (eng. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) uključuje simptome pomanjkanja pažnje, hiperaktivnost i impulzivnost te možemo reći da je to spektar u kojem simptomi mogu ići od blažih prema jačima. Kod djece se može pojaviti pomanjkanje pažnje, no simptomi hiperaktivnosti i impulzivnosti ne moraju biti mjerljivi u tolikoj mjeri ili ne moraju biti prisutni u djetetovom funkcioniranju. No, dakako, kod djeteta se mogu pojaviti i svi simptomi deficita pažnje,  hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti te oni trebaju trajati barem šest mjeseci djetetova života. Dijagnozu postavljaju stručnjaci za mentalno zdravlje (pedijatar, psihijatar, psiholog, edukacijski rehabilitor, logoped). No bitno je jako i mišljenje roditelja, odgajatelja, učitelja koji poznaju dijete i promatraju njegovo funkcioniranje u svakodnevnim aktivnostima.

Koji su to simptomi hiperaktivnosti, deficita pažnje i impulzivnsti i kako se oni manifestiraju u ponašanju djeteta? Treba naglasiti da se simptomi mogu razlikovati od djeteta do djeteta.

Kod djece se može pojaviti simptom pomanjkanje pažnje bez simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. U ponašanju djeteta ovaj simptom je vidljiv u situacijama kada djetetu dajemo upute ili mu pričamo neku priču, a ono djeluje kao da ne čuje ili ne može slijediti našu priču ili naše upute. Dijete s pomanjkanjem pažnje često odluta u svoje misli ili ga neki pozadinski zvukovi “odvuku” s nekog posla koji trenutno radi zbog čega ne može završiti zadatak do kraja, pritom radi puno pogrešaka u izvedbi. Vrlo često djeca s pomanjkanjem pažnje imaju poteškoća s organizacijom rada, često su motorički nespretni, zaboravljaju dnevne aktivnosti. Gube stvari. Ne posvećuju pažnju detaljima, često zaboravljaju korake kako dovršiti zadatak do kraja ili ne zapamte upute koje su im bile dane. Teško se fokusiraju na jedan zadatak. Neke aktivnosti kao što je pisanje, čitanje za ovu djecu može biti jako zamorna aktivnosti jer zahtjeva veliki mentalni napor koji moraju uložiti pa ju često odbijaju. Dijete s pomanjkanjem pažnje može biti i mirnije po svom karakteru, ali i daje imati simptome koje upućuju na ovu dijagnozu bez pojave simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Zato je teže prepoznati ovaj simptom i ispravno pružiti podršku. Takva situacija češća je kod djevojčica.

Djeca koja imaju kombinirati tip ADHD-a (simptome pomanjkanje pažnje, impulzivnost i hiperaktivnost) teško slijede upute (ako djetetu date nekoliko uputa u nizu, najčešće će učiniti zadnju), ne mogu dočekati svoj red da nešto kažu ili naprave, imaju snažnu potrebu za kretanjem, zahtijevaju stalnu promjenu aktivnosti (nemirna su), ubrzano pričaju i postavljaju pitanja na koja ne čekaju odgovor ili upadaju u riječ, započinju neku aktivnost a da pritom nisu dovršili prethodnu, teško im se zadržati u nekoj mirnoj aktivnosti kroz neko vrijeme. Imaju poteškoća predvidjeti posljedice nekog ponašanja. Djeluju bez da razmisle o koracima. Samim time sebe mogu dovesti u opasnost. Kako je njihovo ponašanje često “na prvu loptu”, jer im nedostaje samokontrole, mogu vrlo grubo odgovarati učiteljima, roditeljima i davati dojam da namjerno krše pravila. Zbog toga takva djeca mogu biti odbačena od grupe vršnjaka, etiketirana kao “nepristojna ili neodgojena”. Postanu razredni zabavljači, a često i dežurni krivci.

Djeca s dijagnozom ADHD-a su vrlo često i senzorički osjetljiva djeca. Mogu biti osjetljivi na određene zvukove, dodire, vizualne podražaje, mirise, okuse. To su često vrlo emocionalno senzibilna djeca, često i jako kreativna u području koje ih zanima. No treba ih učiti brinuti o sebi na adekvatan način.

Kao što je za pretpostaviti da će svi ovi simptomi imati najviše posljedica na obavljanje strukturiranih aktivnosti koje se provode u vrtiću, a kasnije u većoj mjeri u školi. Samim time odgojno-obrazovni sustav može biti izvor brojnih frustracija za dijete, a onda i za roditelje.

Njihovo zahtjevno funkcioniranje u strukturiranim aktivnostima i socijalnim odnosima dovodi do stvaranja loše slike o sebi i niskog samopouzdanja. Ova djeca su podložnija razviti neke psihičke probleme poput psihosomatskih teškoća, depresije, socijalne izolacije, a podložniji su i rizičnim ponašanjima te konzumiranju opijata.

Možemo reći da djeca s ovom dijagnozom spadaju u “teže odgojivu djecu” i za njih je potrebno puno strpljenja, razumijevanja, rada i truda. Takvoj djeci će puno više vremena trebati da usvoje pravila i strukturu, kao što nekoj djeci treba više vremena da usvoje tehniku čitanja, pisanja ili matematičke vještine. Zato je važno napraviti plan rehabilitacijskog rada uz puno ljubavi, strpljenja, prihvaćanja, razumijevanja za potrebe i poteškoće.

Djeca s lakšim simptomima najčešće će krajem puberteta, uz rad i trud stručnjaka, roditelja te pod utjecajem razvoja, stabilizirati svoje simptome te će u odrasloj dobi biti funkcionalna.

Hiperaktivnost i impulzivnost moguće je uočiti već u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, a najčešće se u pravom smislu primjećuju nakon ulaska u formalni sustav školovanja. Mlađa djeca su po svojoj prirodi aktivnija pa se samim time ne postavlja dijagnoza ADHD-a.

Kako roditelji mogu pomoći? Kako odgajati dijete sa ADHD-om?

Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude sretno i dobro, uspješno, uklopljeno u životno okruženje. Kada se roditelji susretnu s ovom poteškoćom, osjećaju strah, krivnju, ljutnju, tugu, negiranje, neizvjesnost za budućnost djeteta što dovodi i do pojačanog stresa unutar obitelji. Slika koju su gradili o tome kakvo će njihovo dijete biti, odjednom se ruši. Razumljivo je da je to roditeljima teško razdoblje i da se moraju nositi sa širokim spektrom različitih emocija.

Uloga i utjecaj roditelja na odgoj djeteta je velika. Ako roditelji prihvate da dijete ima poteškoća i da treba podršku u razvoju, posljedice ADHD-a bit će manje i dijete će biti uspješnije. Važno je da roditelji realno sagledaju dijete koje imaju pred sobom, razumiju njegove potrebe. Treba razumjeti da se dijete ne ponaša tako namjerno, već da ne zna drugačije, a trenutno ni ne može. Puno je tu strpljenja, ljubavi, razumijevanja koje roditelj može dati i što će djetetu trebati u svakom koraku razvoja.

Ako roditelj posumnja na ADHD potrebno se konzultirati sa stručnjacima za mentalno zdravlje djece (pedijatrom, psihologom, psihijatrom, edukacijskim rehabilitatorom). Dobro je da se roditelji informiraju o samoj dijagnozi i dobiju informacije kako odgajati dijete s ADHD-om.

Roditelji, savjeti za vas…

Budite svjesni načina komunikacije s djetetom; upute trebaju biti sažete, jasne i konkretne, dati neki primjer kako bi dijete bolje razumjelo što se od njega očekuje. Dobro je tražiti dijete da ponovi što ste rekli, kako bi vidjeli je vas točno razumjelo. Više uputa razlomite na dijelove npr. “Molim te pospremi svoje igračke.” A kad dijete to učini, dajete mu drugu uputu “Kutiju s igračkama stavi ispod kreveta.”. Ako dijete to ne učini, važno je ostati smiren (ne vikati, optuživati, moliti, emocionalno ucjenjivati). U tom slučaju recite: “Dogovorili smo se da ćeš, nakon što pospremiš igračke, moći gledati crtić. Molim te da se držiš svog dogovora.” Važno je u početku dogovarati i nagrade za očekivano ponašanje, posebno ako je dijete mlađe. Tu je jako bitno uvijek biti dosljedan, držati se onoga što ste s djetetom dogovorili. Svu ovu komunikaciju treba voditi smireno, u neposrednoj blizini djeteta, koristiti kontakt očima i lagani dodir. Budite odlučni ako želite da dijete nešto učini. Ako trenutno niste spremni biti dosljedni u svojoj odluci da se nečega držite (primjerice, nema igranja dok se ne napiše zadaća) ne treba ni započinjati s takvom odlukom.

Pomognite djetetu oko školskih obaveza. Dijete će možda gubiti stvari za školu, neće zapamtiti sve informacije koje dobije u školi, zaboravit će što se u školi radilo i što mora donijeti sutra na nastavu, neće pospremiti sav pribor u školsku torbu za sutrašnji dan, neće imati uredne bilježnice u kojima je sve zabilježeno s nastavnog sata. Moguće je da na satu neće slušati, stvarat će nemir jer neće moći mirno sjediti. Treba osvijestiti da njegove teškoće jako utječu na školsko funkcioniranje i uspjeh te treba realno postaviti očekivanja od svog djeteta, surađivati sa školom. Možete pomoći djetetu tako da mu pomognete oko organizacije školskih aktivnosti (od slaganja školskih udžbenika i pribora za svaki dan, pisanja domaćih zadaća i učenja, učiti ga da sam bilježi zadaće ili naći način komunikacije sa školom, proći svaki dan školski raspored s djetetom te pričati sa što ga očekuje u školi kako bi unaprijed vizualizirao što će danas raditi). Tako vježba i unutarnji govor. Dobro je uspostaviti dnevnu rutinu i toga se držati što je više moguće. Rutina daje djetetu sigurnost. Važno je da dijete ima kod kuće miran prostor u kojem može učiti.

Strukturirajte dan/tjedan. Djetetu je važna rutina i predvidljivost. Dobro je da roditelji poslože dnevni i tjedni raspored aktivnosti koji mogu i vizualno prikazati te postaviti na neko vidljivo mjesto u kući. Tada roditelji i dijete mogu zajedno pratiti kada imaju neku aktivnost i koliko će ona trajati. Tako dijete se uči organizaciji. U taj raspored važno je uključiti i vrijeme za igru, zabavu, treninge. Potrebno se držati tog rasporeda što je više moguće i ne natrpati raspored sa svim aktivnostima tako da trčite iz jedne aktivnosti u drugu. Poštujte svoj i djetetov ritam.

Dogovorite obiteljska pravila koja poštuju svi članovi obitelji. To ne mora biti puno pravila koje dijete neće moći slijediti. Pet osnovnih pravila koje su vama u obitelji važna, a i odraz su vaših obiteljskih vrijednosti. Primjerice, u subotu svi pospremamo dječju sobu. Dogovorite i posljedice za pridržavanje pravila - nakon pospremanja, idemo na sladoled. Dijete tako lakše usvaja pravila, uči se samokontroli i povezuje uzrok i posljedicu. Jako je bitno da svi u obitelji žive pravila i da budete dosljedni u onome što se dogovorili. Dijete usvajaju ponašanja i putem modela, a nema boljih modela od modela roditelja.

Pružite podršku djetetu da se nosi sa svojim emocionalnim reakcijama. Djeca s ADHD-om mogu imati neke burne emocionalne reakcije pa se kod njih neće javiti ljutnja, već bijes; neće se pojaviti tuga, već žalost; strah može postati panika. Važno je prepoznati emociju koja se pojavila kod djeteta, ostati smiren pred bujicom emocija, reći djetetu da smo prihvatili njegovu emociju, da ju razumijemo i pružiti ono što mu u tom trenutku treba da se smiri. Ako se emocija javlja učestalo, važno je potražiti stručnjaka koji će pomoći djetetu u nošenju s jakim emocijama.

Podržite dijete u stvaranju primjerenih socijalnih odnosa. Vrlo često djeca s ADHD-om su socijalno isključena, nisu djeca koju druga djeca rado biraju za prijatelje. Ona se mogu osjećati odbačeno, usamljeno. Dobro je pozvati kući jedno do dvoje djece. Pazite na dječju komunikaciju, nemojte dozvoliti svađu, ružne riječi, povedite ih u kino/kazalište. Nagradite ih za lijepo ponašanje, a svakako za lijepo ponašanje prema drugima.

Budite uvijek svjesni vlastitog ponašanja. Djeca uče po modelu. Možda nisu najbolji u onome što im se kaže, ali zato nikada neće propustiti priliku da vas imitiraju. Ako se dijete potuče u školi i vi na to reagirate tako da vičete na njega i udarite ga, time samo produbljujete njegovu frustraciju a i šaljete poruku da je fizički obračun dobar način rješavanja stvari i da je vikanje OK. Nemojte očekivati da će dijete neko ponašanje usvojiti preko noći, no uz ustrajnost i strpljenje obrasci se ipak mogu mijenjati.

Pomozite djetetu da razvije samopoštovanje. Djeca s ADHD-om mogu imati manjak samopouzdanja i lošu sliku o sebi. Dobra slika o sebi i dobro samopouzdanje preduvjet je za kvalitetan život, stoga potičite djetetovo samopouzdanje pohvalama koje ćete davati i za minimalne napretke. Budite svjesni napretka i malih koraka uspjeha (npr. kada uspije postići neku promjenu u ponašanju). Uvijek recite djetetu za što ga pohvaljujete. Verbalno i neverbalno pokažite djetetu da je napravilo nešto dobro. Budite konkretni u pohvalama (“Sviđa mi se kako si napisao ovaj sastavak.”, “Jako lijepo što si posudio svoju olovku Ivanu.”). Uključite dijete u obiteljske aktivnosti u kojima možete zajedno provesti vrijeme u ugodnom druženju. Tada puno možete naučiti o svom djetetu, dajete priliku da vam pokaže što zna, može i u čemu je uspješan. Slušajte ga, reflektirajte ono što vam dijete kaže i uživajte.

Ne zaboravite i na sebe. Odmorite se, opustite, uzmite vremena za sebe i uživajte u onim aktivnostima koje volite. Roditelji često zaborave na sebe u čestim brigama za dijete. Vaše dijete vas treba, a možete mu biti od pomoći jedino ako ste vi dobro.

Budite svjesni da su i loši dani dio dobrog života i zato uživajte u svakom danu i svom djetetu.

Tekst: Maja Maček, edukacijski rehabilitator i psihoterapeut
* Maja Maček ima dugogodišnje iskustvo rada u odgojno- obrazovnom sustavu kao stručni suradnik i učitelj, vanjski je suradnik Kakadu centra, centra za logopediju i psihoterapiju, vodi i Savjetovalište “Naša priča”
Fotografije: Shutterstock