Jedno od ranijih spominjanja mucanja kao poremećaja tečnosti govora zabilježeno je kod jednog od najvećih govornika antičke Grčke, Demostena. Priče kažu kako Demosten nije mogao govoriti bez mucanja što je često završavalo s neugodnim komentarima od strane slušatelja i konverzacijskih kolega. Kako je smatrao da su njegovi stavovi važni naporno je radio na tečnosti vlastita govora i to na način da je stavljao male kamenčiće pod jezik kako bi mu govor bio tečan.

Kroz povijest je zabilježeno još raznih načina “liječenja” mucanja kao što su ljekovito bilje koje potiče tečan govor ili ako osoba koja muca pije vodu iz puževe kućice postići će tečan govor. Neki od naj praznovjernih uzroka mucanja su da je mucanje posljedica škakljanja djeteta ili, kako su vjerovali na Islandu, da se mucanje javlja ako majka tijekom trudnoće pije vodu iz napuknute čaše.

Naravno, u današnje vrijeme na ovakve tvrdnje možemo se samo nasmijati, a tome je značajno pridonijelo obilježavanje Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day – ISAD) koji se prvi puta obilježio 22. listopada 1998 godine. U Hrvatskoj se taj dan prvi put obilježio 2000. godine pod inicijativom Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju “Hinko Freund”. Zanimljiva je činjenica da je Hrvatski sabor 2009. godine proglasio 22. listopada Danom svjesnosti o mucanju u Hrvatskoj, čime je Hrvatska postala prva država u svijetu koja je potaknula podizanje svjesnosti o mucanju, boljem razumijevanju i pomoći osobama koje mucaju. Moto ovogodišnjeg Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju je Pustolovina riječi: otpornost i promjene. Cilj i svrha obilježavanja Dana svjesnosti o mucanju je osvještavanje javnosti, roditelja, učitelja o mucanju i o osobama koje mucaju.

Mucanje se javlja u svim dijelovima svijeta, prisutno je u svim kulturama i društvenim skupinama, a može se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, iako se najčešće javlja u djetinjstvu i kod svake osobe je jedinstveno. Karakteristike govora osobe koja muca su ponavljanje glasova, slogova ili kratkih riječi (npr. Do-do-do-dođi se i-i-i-igrati.), produljivanje glasa (npr. Sssssjedni ovdje.) ili blokova kada dijete želi nešto reći, usta su u pravom položaju, ali glas jednostavno ne izlazi. Kod pojedinih osoba prisutni su i pojačani pokreti na licu, kao što je žmirkanje ili napetost u vratu, dodatni pokreti tijela, igranje rukama ili lupkanje nogu koje često nazivamo i tikovima. Stresne situacije, kao i izrazito emotivne situacije mogu utjecati na tečnost govora, kao i vlastiti stavovi. Emocije koje se kod osoba koje mucaju javljaju mogu uzrokovati i anksioznost u govornim situacijama.

Unatoč brojnim istraživanja točan uzrok mucanja nije poznat. Smatra se kako uz genetsku predispoziciju za mucanje ulogu igraju i okolinski utjecaji, te jedinstvene karakteristike osobe.

U vrijeme kad se mucanje javlja u djetinjstvu, između druge i pete godine, jednako je učestalo kod djevojčica i dječaka, do polaska u školu na jednu djevojčicu koja muca dolaze tri dječaka, a do dobi od 10 godina taj omjer je 5:1. Istraživanja pokazuju kako 1% svih ljudi na zemlji muca, a zanimljivost je kako je čak 4-5% ljudi u nekom trenutku svog života mucalo, što se može povezati i s razvojnim netečnostima i spontanim povlačenjem mucanja u djetinjstvu.

Iako se u današnje

vrijeme o mucanju zna mnogo više nego u prošlosti, a informacije su

dostupne i na dohvat ruke, prisutno je mnoštvo mitova o djeci i

osobama koje mucaju. Stoga ćemo danas, povodom Međunarodnog dana

svjesnosti o mucanju, razjasniti neke od najučestalijih mitova.

Mit br. 1

Osobe koje mucaju nisu pametne, inteligentne

Istraživanja su

pokazala da ne postoji veza između mucanja i opće inteligencije.

Trebali bi imati na umu da osobe koje mucaju nemaju problem sa

sadržajem koji žele podijeliti u razgovoru, već imaju teškoća u

govoru. Oni znaju što žele reći, no zbog mucanja nisu u

mogućnosti to tečno izgovoriti. Znate li da su mnogi znanstvenici,

pisci, glumci i političari osobe koje mucaju i uspješni su u poslu

koji rade?

Mit br. 2

Napetost i stres su uzrok mucanja

Govorne situacije,

posebice pred publikom ili autoritetom, su stresne za većinu ljudi,

te su netečnosti u govoru prisutne i kod osoba koje ne mucaju. To bi

se moglo smatrati uzrokom ovog rasprostranjenog mita, jer osobe često

poistovjećuju svoja iskustva s drugima. Ali, uzrok mucanja nije

stres ili anksioznost iako se osobe koje mucaju u govornim

situacijama mogu tako osjećati. Zbog ovog mita i negativnog iskustva

u komunikaciji djeca koja mucaju kada odrastu mogu postati anksiozna

i sramežljiva jer su iskusila negativne reakcije okoline na njihov

govor.

Mit br. 3

Djeca

koja mucaju “naučila” su mucati gledajući roditelje ili druge

osobe koje mucaju

Mucanje

nije zarazno i ne može se “naučiti” imitirajući odrasle ili

drugo dijete koje muca. Kao što je spomenuto ne može se sa

sigurnošću utvrditi uzrok mucanja, ali istraživanja ukazuju da

prisutnost mucanja u obitelji (genetika), neurorazvnojne

karakteristike djeteta, okolina u kojoj dijete odrasta, kao što je

stil života obitelji mogu biti povezani s pojavom mucanja kod

djeteta.

Mit br. 4

Pomaže

kada osobi koja muca kažemo da “duboko udahne”, “razmisli

prije nego što počne pričati”, završimo rečenicu umjesto njih

ili im samo kažemo “budeš drugi put rekao” ili “znam što

želiš reći”.

Ove

rečenice osobama koje mucaju kroz život nisu nepoznanica. Često, u

najboljoj namjeri, roditelji završe rečenicu umjesto svog djeteta

ne shvaćajući da mu nesvjesno stvaraju dodatan zahtjev za

postizanje tečnosti govora, a jedino što se postigne je učestalije

mucanje ili povlačenje djeteta iz komunikacije. Ovakvim savjetima

stvara

se dodatni pritisak koji tvori začarani krug misli i osjećaja. U

ovim situacijama na djetetov govor poticajno djeluje pažljivo

slušanje i dobar model govora, odnosno da Vi modelirate sporiji i

jasniji govor.

Prisutnost mucanja u djetinjstvu ili u odrasloj dobi mnoge ljude nije spriječila da postanu uspješni u svome poslu i dobri komunikatori. Tako je i bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski 2008 godine od Hrvatske udruga za odnose s javnošću dobio nagradu kao najbolji komunikator među osobama iz hrvatskog javnog života. Uz njega poznati ljudi iz javnog života koji su osobe koje mucaju su političari Winston Churchill i George Washington, kao i trenutni kandidat za američkog predsjednika Joseph Byden, hollywoodske dive Marilyn Monroe, Emily Blunt, Bruce Willis i James Earl Jones, glasom i stasom Darth Vader. Čak i znanstvenici kao Isaac Newton i Charles Darwin, glazbenici Elvis Presley, B.B. King i Darko Rundek, te sportaši Slaven Bilić i Ivo Karlović su osobe koje mucaju.

I zato valja djecu i osobe koje mucaju smatrati ravnopravnim sugovornikom, te poštivati njihove različitosti, jer u različitostima i jedinstvenosti svake osobe je ljepota. I kako oni sami kažu: “Mucanje je OK! Jer ono što želim reći vrijedno je ponavljanja!”

Tekst: prof. logopedije Jelena Bartolović Vučković, Kakadu centar za logopediju, psihoterapiju i savjetovanje