Sva djeca doje, pa mora i moje! To je prvi 'kalup' s kojim se svako dijete susreće u životu. Iako dojenje treba poticati, jer je prema svim kriterijima struke, najzdraviji način prehrane beba, nekim mamama ne polazi za rukom dojiti, ne žele dojiti i ne treba ih zbog toga kriviti. S odrastanjem dolazi i sve više 'kalupa'. Kada govorimo o specifičnosti svakog djeteta, ne možemo se oteti dojmu kako naše društvo u cjelini, posebice obrazovni sustav, malo pridaje važnosti tim specifičnostima. Drugim riječima, pokušava ga uklopiti u sustav i uhodane, nerijetko i zastarjele, norme. Kako se roditelj može boriti protiv toga?

Glorija Peranić, certificirana edukatorica za odgoj, u intervjuu za Roditelje.hr o ovoj je temi rekla kako smatra da bi to trebao biti jedan od zadataka obrazovnog sustava, no da, nažalost, misli kako ovaj proces ipak treba “gurati” iz drugog smjera. Stoga roditeljima preporučuje:

  • ohrabrivati dijete,
  • omogućavati mu samovrednovanje, a ne ovisnost o tuđem mišljenju (umjesto: “Ponosna sam kako si to uspio” – “Jesi li ponosan kako si to uspio?”),
  • osiguravati djetetu poticajnu okolinu, u kojoj će aktivnosti i materijali biti u skladu s djetetovim interesima i mogućnostima,
  • omogućavati što više prilika da dijete samostalno isproba i savlada novu vještinu (paziti da ne dajemo prevelike zahtjeve koje vode frustraciji – ono što dijete određene dobi realno može izvesti obzirom na svoje kapacitete: samostalno oblačenje, samostalno slaganje puzzli…),
  • omogućiti djetetu priliku da pogriješi (dat mu do znanja da i tada vrijedi i da ga i tada volimo) te poticati na nove pokušaje,
  • isticati djetetove uspjehe (ne pretjerivati), ali držati fokus na uspjesima, a ne neuspjesima,
  • omogućiti iskustva pobjede i poraza u igri (recimo svaki 3. ili 4. put da izgubi, ostalo pobijedi),
  • raditi na izgradnji čvrstih socio-emocionalnih vještina djeteta, omogućavajući što više samostalnih iskustava i potičući razvoj sukladno mogućnostima i interesima.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock