Ponedjeljkom i srijedom engleski, i to nakon treninga odbojke. Nakon nastave, jurimo na odbojku, dođemo doma, dva sata odmora, pisanje zadaće i brzo na drugi kraj grada, na dodatni engleski. Utorkom je malo lakše, imamo samo ritmiku. Četvrtkom opet ritmika, ali i zbor, na koji ne možemo utorkom jer se termin poklapa s ritmikom. Jedino je petak slobodan i tako iz tjedna u tjedan. Dođe vikend i opet natjecanja, utakmice, rođendani… Raspored 10-godišnje Lare takav je da ona predaha nema. “A kad se vaše dijete igra; ide s prijateljima vani, trči po livadama i parkovima”, pitala je nedavno njezinu majku jedna poznanica. Mama Petra nije imala spreman odgovor na to pitanje. Zapravo sebi nije htjela priznati da joj dijete živi pod stalnim adrenalinom, pritiskom da nešto mora, po rasporedu u kojem nema mjesta improvizaciji, a sve pod izlikom: “Ona to želi!”

"Lara se nije protivila, jer je takvo dijete. Uostalom, naviknula je na takav tempo od malih nogu. Cijela obitelj tako živi; u stalnoj brzini. Naš kalendar u mobitelu pun je obveza i jednostavno ne znamo drukčije. Sve je, međutim, promijenila jedna dijagnoza, kad su mojem djetetu od 10 godina otkrili probleme sa štitnjačom. Mislila sam da radim dobro ako joj sve omogućim, a nisam joj omogućila osnovnu, bezbrižnu igru s prijateljima i vrijeme u kojem baš ništa ne mora. Moja je djevojčica s 10 godina pregorjela", priča 39-godišnja Petra.

Kim John Payne pedagog je i autor knjige

"Jednostavno roditeljstvo" (Simplicity Parenting) u kojoj opisuje

kako moderan način odgoja dovodi do psihičkih problema

od kojih je najrašireniji ADHD ili poremećaj

hiperaktivnosti i deficita pažnje. Do zaključka da djeca u zapadnom svijetu trpe posljedice

pretrpavanja života raznim podražajima, Payne je došao zahvaljujući svom

iskustvu u izbjegličkim kampovima u Jakarti u

Indoneziji. Tamo je imao prilike vidjeti simptome posttraumatskog stresa kod

djece - ona su bila nervozna, preosjetljiva na

podražaje i zazirala su od svega novog i nepoznatog. Kada se kasnije vratio u

Englesku i započeo s privatnom praksom, shvatio je da mnoga djeca koja mu

dolaze - imaju iste simptome kao djeca iz ratnih

zona!

Zaključio je

da, mada su u fizičkom smislu sigurna, ova djeca žive u

"mentalnoj" ratnoj zoni u kojoj neprestano

trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija. U njihovim životima bilo

je previše svega, što je prouzročilo "kumulativnu stresnu reakciju",

svojevrsni obrambeni mehanizam.

Suvremena

djeca izložena su bujici informacija koje nisu u stanju obraditi i razumjeti. Rastu sve brže jer i naša očekivanja sve brže rastu.

Roditelji samo žele najbolje za svoje dijete. Upisuju ga na bezbroj aktivnosti - nogomet, satove glazbe, borilačke vještine, balet... Vrijeme im je isplanirano, a kalendar pretrpan. Njihov životni prostor nakrcan je edukativnim knjigama, uređajima i igračkama. Prosječno dijete u zapadnim zemljama ima preko 150 igračaka i godišnje dobije oko 70 novih. Ono je zaslijepljeno tolikim šarenilom i preplavljeno mogućnostima izbora. Zbog toga je njegova igra površna i ono ne uspijeva utonuti u maštanje. U svojoj knjizi "Jednostavno roditeljstvo" Payne ohrabruje roditelje da smanje broj igračaka koje djeca imaju, kako bi se konačno mogla zaigrati.

Četiri "previše" protiv kojih se treba boriti su: previše stvari, previše izbora, previše podataka i previše brzine, objašnjava on. Kada su djeca preplavljena, ona nemaju vremena razmišljati, istraživati i opustiti se. Postaju nesretna. Nemaju se kada "dosađivati" i srediti svoje misli i utiske. I, zato, dozvolite djeci da im bude dosadno, jer će ih to oplemeniti na mnoge načine. O tome govori i dr. sc. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja i stručnjak za odgoj djece.

Dosada je sigurno pokretač kreativnosti, jer tako je i nastala civilizacija. Kada su ljudi pronašli vatru, smanjili su vrijeme žvakanja na 30 minuta dnevno, oslobodili puno vremena i tako stvorili dosadu. Onda su počeli osmišljavati razne stvari, korisne alate, obrađivati zemlju… Većina roditelja iskusila je dosadu u djetinjstvu i nitko im nije pomagao, jer tada su djeca išla na igrališta, igrala se popularnih igara ili osmišljavala nove. Danas to, nažalost, nije tako, jer - čim se dijete požali da mu je dosadno - odmah se uključuje neko pomagalo – TV,  laptop ili video igrica. Tako djeca odmah dobiju sve i sad, ne znaju čekati ili se sami se izboriti protiv dosade… To će definitivno imati posljedice, a to su djeca koja sve hoće sad i odmah i koja nemaju toleranciju. Važno je dozvoliti im da se dosađuju i sami riješe taj problem“, kaže dr. Rajović.

Tekst: Roditelji.hr