Kako odgojiti dijete koje se neće bojati povjeriti roditeljima

“Roditelji djeci služe kao modeli, stoga je važno da roditelji s djecom iskreno i otvoreno razgovaraju o svojim emocijama i brigama, naravno u granicama koje su primjerene dječjoj dobi”, ističe psihologinja Sunčana Rokvić iz Savjetovališta Žiraha.

Dodaje kako djeca ionako vide kad nešto s nama “nije u redu”.

“Ako im ništa ne govorimo i skrivamo se, kad su jako mala mislit će da su ona nešto skrivila pa smo zbog toga 'drugačiji'. Kad su starija mislit će da nemamo povjerenja u njih te da iz tog razloga ne dijelimo s njima svoj život. Nije ideja djecu 'zamarati’ i strašiti, ali važno je uputiti ih u događaje, brige i probleme. Tako im iskazujemo poštovanje i povjerenje i pokazujemo im da su nam važna, kao što nam je važan i naš odnosa s njima”, upozorava.

Primjerice,

ako je roditelju teško pustiti dijete da se penje samo bez pomoći, a dijete

želi sve samo, kad mu govorimo “ne možeš se sam/sama penjati”, “past ćeš”, “ozlijedit

ćeš se” i sl. zapravo mu šaljemo poruku da nemamo povjerenja u njegove

Roditelji bi, upozorava psihologinja, u takvim situacijama djetetu trebali otvoreno reći da se zapravo boje da mu se nešto loše ne dogodi, da će ga pustiti da se penje samo, ali da mu prvo žele pokazati kako da bude oprezno i na što mora obratiti pažnju da ne padne. Važno je da roditelj djetetu pokaže da u njega ima povjerenje.

Sljedeći korak je održati obećanje. I to uvijek!

“Ako

ne možemo održati obećanje, moramo za to preuzeti odgovornost i reći djetetu da

znamo da smo prekršili obećanje. Djetetu pritom moramo objasniti zašto smo prekršili

obećanje i priznati mu da to nije u redu te mu ponuditi nešto kao ispriku”,

Upozorava kako djeca u vrlo ranoj dobi počinju govoriti laži jer shvate da neka njihova ponašanja nećemo odobravati. Kad se to tek počne događati, u dobi od tri-četiri godine, važno je reći djetetu da nam uvijek treba reći istinu, da nećemo vikati, ljutiti se i slično, samo da nam mora reći istinu. A kad nam djeca kažu istinu, moramo ostati mirni te im mirno objasniti zašto nam je važno da to više ne rade.

“To su temelji za budućnost. Djetetu treba poslati poruku: što god napraviš ili se dogodi, možeš mi reći, neću se ljutiti, pomoći ću ti, svi griješimo”, kaže psihologinja i dodaje kako pomaže kad se roditelji prisjete sebe u tim godinama i podijele s djecom vlastita iskustva i pogreške.

“Djeca roditelje idealiziraju i ne žele ih razočarati, no kad vide da su roditelji skloni pogreškama i samo su ljudi, manje će se bojati reći roditeljima svoje greške zbog kojih se nađu u raznim manjim i većim problemima", kaže psihologica.

Djeca vrlo često, ovisno o dobi, ne znaju kako verbalizirati svoje brige i o njima razgovarati. A upravo o tome govori i nova slikovnica “Gitina briga” britanskog autora Toma Percivala, u Hrvatskoj izašla u izdanju Profila.

Priča

o Giti priča je o djevojčici koja je zadovoljno istraživala svoj svijet sve dok

jednoga dana nije otkrila Brigu. Gitina briga nema ime, ne znamo što je točno

Gitu mučilo, ali znamo da je, kao i sve brige, njezina briga rasla iz dana u

dan sve dok nije postala toliko velika da, dječjim očima gledano, nije zauzela

Na

kraju je Gita učinila ono što trebamo svi učiniti kada nas mori briga: progovorila

Gitina Briga odlična je slikovnica pomoću koje će djeci biti lakše osvijestiti osjećaj zabrinutosti te će i sami uvidjeti da je posve normalno ponekad brinuti no puno je lakše kada svoje brige – podijelimo s nekim.

“Gitina

briga” savršen je poticaj za početak razgovora s djecom o važnosti dijeljenja

Čitajte svome djetetu i “Posve Norman”, još jednu slikovnicu iz serije Toma Percivala koja je idealna odskočna daska za razgovore o mentalnom i emocionalnom zdravlju, pozitivnoj predodžbi o sebi, izgradnji samopouzdanja i ovladavanju osjećajima.

Tekst i fotografije: press