Moj je mališan u srpnju napunio jednu godinu. U rujnu sam se trebala vratiti u školske klupe na svoje radno mjesto. Nismo imali dostupan baka servis i predali smo papire za jaslice u gradskom vrtiću. On jedini iz grupe nije plakao kad sam ga prvi puta ostavila samoga na dva sata.

Odmah pri predaji papira počela sam se raspitivati o ritmu koji imaju u vrtićima, pomogao je i prvi informativni sastanak u dječjem vrtiću. Odmah sam uvidjela da se ritam u vrtiću i naš ritam nikako ne poklapaju. Djeca do godinu i pol dana vrlo često spavaju dva puta dnevno što smo i mi još uvijek činili. Sin se budio u šest sati i oko deset bi opet zaspao na sat vremena, oko petnaest bi ponovno zaspao i tada spavao do sedamnaest sati. Večernje je spavanje bilo oko dvadeset i jedan sat. Još se uvijek budio cijelu noć i izlazili su mu kutnjaci. Danju je bio prilično nenaspavan i plačljiv. U vrtiću je ritam bio jedno dnevno spavanje od podneva do petnaest sati. Na savjet defektologinje u vrtiću počela sam pomicati jutarnje spavanje. Kako bi mu ritam ostao isti pri promjeni sredine. Početkom ljeta sam po dva tjedan pomicala spavanje za 15 minuta. Bilo je teško jer bi on bio premoren od noćnog nespavanja. Do jeseni smo spavanje uspjeli pomaknuti na jedanaest sati. Kad je krenuo u vrtić bio je jako iscrpljen i pospan, večernje spavanje nam je sada bilo u 19 sati. Pun doživljaja i dojmova, noću je znao plakati. Pokušala sam s popodnevnim spavanjem, ali nije nikako htio zaspati. Većina njegove nervoze koja je kasnije rezultirala padom imuniteta bila je zbog premalo sna.

Nije bilo nikakvih problema sa spavanjem od prvog dana ostanka na spavanju u vrtiću jer je bio premoren. Prvi bi zaspao i zadnji bi se budio. Doma je spavao s dudom pa smo u vrtiću nastavili tu praksu. Doma sam ga ja uspavljivala po pola sata, u vrtiću bi legao i odmah zaspao.

Cijelo sam mu ljeto pričala o vrtiću i tome kako je tamo lijepo. Šetali smo pokraj dvorišta i pričali o tome što se tamo sve radi. Nikada nisam pričala o svojim strahovima o jaslicama dok je bio prisutan u prostoriji, makar i na drugom kraju nje. Bilo me strah jer smo živjeli sami i bili jako vezani. Znala sam koliko je puta u danu kihnuo ili popio vode. Nakon tri dana ostavila sam ga samoga na dva sata s meni do tada nepoznatim ljudima. Bio je to veći stres za mene nego za njega. Kad sam došla po njega bio je veseo i sretan. Nije bilo suza niti straha. Teta je rekla da je puno pojeo i da je sve bilo u redu. Nakon dva tjedna počeo je spavati u vrtiću i to mu se nikako nije svidjelo. Tada je počelo jutarnje negodovanje i samo je ponavljao „ne vutic“. Ostalo je loše pričao, ali je to odmah naučio! Počela sam primjenjivati sljedeću praksu: Uvečer bih počela uzbuđeno pričati o tome koje sve igračke imaju u vrtiću i čime se sve može igrati. To je upalilo i nakon jedne upale uha zbog koje je bio doma dva tjedna, jutro kad smo išli u vrtić bio je uzbuđen i sretan. Tada sam shvatila da će sve biti u redu i da su jaslice bile dobro rješenje za nas!

Tekst: Kći, učiteljica, mama u jednoroditeljskoj obitelji, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia