medo-brundo-ide-na-operaciju

Ku-kuc, klinci i klinceze, dobro nam došli! Tko je to s vama? Oho, njega se dobro sjećamo! To je mali medo Brundo koji je već bio kod nas na pregledu i sada mora na operaciju.

„Sve mi je ovdje poznato. Ovdje rade drage medicinske sestre koje se jako vole šaliti. Uh, ali mene je ipak malo strah i nije mi baš do šale“, rekao je medo Brundo, ali je ipak mirno sjeo u čekaonicu. U tren je oka kraj njega stajala simpatična medicinska sestra s čarobnim napitkom. Medo je brzo popio napitak, a kako danas nije smio ništa jesti niti piti, napitak mu je poslužio umjesto doručka. „Ne boj se, Brundo,“ medicinska sestra umiri medu, „na šapicu ćeš dobiti specijalnu kremicu od koje će mali ubod iglicom biti potpuno bezbolan“.

Nakon nekoliko minuta slatki se umor počeo spuštati na medine oči. Ubrzo ga je jako razveselilo što se može spustiti na udobni krevet. Sve je tako mekano i toplo, a i njegovi roditelji su uz njega.

„Sada ćemo malo telefonirati?“ upita medo. „Ne, dragi medo,“ kaže doktorica, „to su specijalne slušalice kojima osluškujemo rad srca i pluća.“ „Brrr, kraj tih slušalica je jako hladan. I onda moram još duboko disati i ne smijem puno pričati. Stvarno veliki zahtjevi!“ potuži se medo. „Ne boj se, medo,“umiri ga doktorica, „nije to ništa strašno!“

Taman kad je medo pomislio kako je već puno toga ovdje probao, medicinska sestra mu je oko ruke stavila neku traku na napuhavanje. „Ne brini, medo Brundo,“ umirila ga je medicinska sestra, „na taj se način može čuti kako kuca tvoje srce. Tik-tak, kao mali sat.“ „Ajoj, taj napumpani zrak u traci pošteno stisne moju ruku!“ kaže medo. „No, dobra je vijest da vrlo brzo i prestane“, zaključio je veselo. „To me podsjetilo na čvrstu ruku mojega tate kada me odvlači od izloga s igračkama“, sa smiješkom se prisjeti medo.

Zamislite, priča ide još i dalje! Medo je dobio kremicu na šapicu, a sada i malu pikicu. Ništa ga nije boljelo, samo malo stiskalo. „Kako sam žedan! Sada ću konačno kroz tu plastičnu iglicu dobiti nešto za piti, bilo je i vrijeme“, obradovao se medo Brundo.

„Sestro, a što je s drugom šapicom?“ upita medo. „Moramo nešto smisliti nešto i za drugu šapicu!“ Zato je medo na drugu šapicu dobio kvačicu s crvenom lampicom. „Baš lijepo!“ zaključio je Brundo. „Ovdje se svi jako trude oko mene. Mogu li vam nešto šapnuti? Mislim da sam ovdje glavni!“

„Oho, sada se definitivno osjećam kao prava zvijezda. Iznad mene su stavili pravi reflektor!“ oduševio se medo Brundo. „Dragi medo,“ nasmijala se medicinska sestra, „to operacijska lampa. Doktor pažljivo operira i zato mora dobro vidjeti.“ „Ja ništa ne vidim, tako je jako ovo svjetlo!“ zaključio je medo. „Ta me lampa podsjeća na sunce, a u sunce se ne smije gledati. Bolje je da zatvorim oči“ zaključio je Brundo.

Bip, bip, bip. „Što je sada to?“ upita medo. „To je tvoje srce, Brundo“, doktorica objasni medi. Čujem ga, lupa ravnomjerno, tik-tak, kao stari sat kod moje bake, samo malo brže!“ uočio je medo. „Tako je, upravo onako kako treba biti“, složila se doktorica. „Meni se najviše sviđaju ove naljepnice. Kao da sam se hrabro borio i sada dobivam medalje!“ veselio se medo. „I dobivaš, dragi medo“, nasmiješila se doktorica, „to su tvoje medalje za hrabrost.

Netko mora paziti na medu dok duboko spava. Zato ga je doktorica priključila na različite aparate. „Sve je tako interesantno i svijetli u različitim bojama,“ veseli se medo, „a tek svi ovi šareni gumbići! Kada bih barem mogao malo zavrtjeti po svemu tome svojim šapicama.“

„Medo, sada slijedi vrhunac svega – spavanje!“ rekla je doktorica. Medi su na lice stavili prozirnu masku i rekli su mu da duboko diše. Sve je to trajalo vrlo kratko i medo je začas zaspao.

Operacija je brzo bila gotova. Uskoro se medo probudio.

Što sam ono sanjao? Sve je tako brzo prošlo. Najbolje od svega, nisam bio sam! Tu su mama, tata i cijela ekipa“ veselio se medo Brundo.

„Kako si, medo?“ pitala je medicinska sestra. „Bio je to uzbudljiv dan!“ rekao je medo. „Bio si divan pacijent, medo! Sada možeš krenuti kući!“ rekla je medicinska sestra. „Već? Tako brzo? Baš je bilo zanimljvo! Mama i tata su cijelo vrijeme bili uz mene, ali sada se više ničeg ne bojim, drugi puta idem sam!“ veselo je zaključio medo Brundo.