Počeli su trudovi. Sve žene imaju neku svoju posebnu priču o onim posljednjim satima prije odlaska u rodilište pa tako priču ima i Bubasan. Ona se prisjetila kako je posljednje sate prije poroda provela kuckajući po računalu i razgovarajuć s prijateljima. Ne vjerujete?

Probudila sam se ujutro sa bolovima kao da ću dobiti mengu i prema svim informacijama zaključila sam da su to trudovi. Nisam se uspaničila jer ionako sam imala zakazan redovan pregled u Vinogradskoj baš tog jutra, a i čitala sam (aha, pomoglo mi je ono proučavanje literature) da trudovi mogu doći i prestati – tzv. lažni trudovi. I tako, odoh ja na pregled, ulazim doktoru (naravno nakon podugog čekanja sa gomilom trudnica i slušanja razno raznih zastrašujućih priča), i na njegovo pitanje kako sam ja rekoh, “dobro sam i imam trudove od ranog jutra”. Hm, on me pogleda i kaže, “nisam još vidio da žena ima trudove i da je ovako vesela, ajde da vas pregledamo". I tako ustanovimo mi da sam ja tri prsta otvorena i da stvarno imam trudove…pita me da li želim odmah ostati ovdje a ja ga gledam u čudu….. Pa kaj bum rodila??? Sad? Totalno sam nepripremljena. No, napravljene su mi još neke pretrage i poslana sam doma jer se možda trudovi i smire (nekako sam znala da se trudovi neće smiriti ali nisam se protivila jer nisam bila još spremna ostati u bolnici) Naravno, u međuvremenu sam nazvala muža, on moju mamu, ona njegovu mamu i tako panika je lagano počela. Muž me dovezao doma ali nije me htio ostaviti samu (kao da sam 100 % invalid i ne mogu se kretati) nego sam bila pod oštrom paskom moje mame koja me stalno gnjavila sa pitanjima – jel boli, koliko često imaš trudove, jel mjeriš, hoćeš jesti..bla bla bla…trudovi su bili svakih desetak minuta, nisu bog zna kak boljeli i čisto sam komotno mogla raditi štogod me bilo volja. Mislila sam si ak su ovo trudovi čemu onda tolika strka oko poroda! Otišla sam na komp i dopisivala sam se s kolegicom s posla, koja me uvjeravala da to sigurno nisu pravi trudovi čim ja mogu sjediti za kompjuterom i kuckati…Bože pa meni niko ne vjeruje, a ja u trudovima! Došla je smjena, mama je poslana doma i brigu preuzima muž, gledamo tv, ja žnjupam neko suho pecivo jer mi se ništa drugo ne jede, imam blokić i olovku kraj sebe i pišem si učestalost trudova…Počeli su u šest ujutro, sada je već šest popodne i lagano su sve češći - negdje su na svakih šest minuta.

U tom trenu prisjetim se da me u bolnici čeka priprema za porod ili ti brijanje i klistir (što mi je bila grozna pomisao no kad počnu trudovi sve ti postane svejedno), pa skočim na noge i odlazim u kupaonu da se pokušam sama obrijati jer mi se čini da to mogu ipak puno nježnije napraviti sama….uspjevam koliko toliko, tuširam se i ponovo legmen kraj muža i gledam tv i brojim……. On me gleda u panici, svako malo pita kad ćemo krenuti, hoću li nešto pojesti, pljuga cigaretu za cigaretom (ja sam u trudnoći prestala) i čeka… Vrijeme prolazi, gledamo dnevnik, zove jedna mama, zove druga mama, zove brat…svi pitaju kaj čekamo, kaj bum doma rodila?? No ja se držim knjige koja kaže tek kad trudovi dođu na 4-5 minuta vrijeme je za bolnicu. Pa ljepše mi je doma nego das hodam po bolničkim hodnicima…..

No u devet sati navečer vrag je odnio šalu, trudovi su na svakih pet minuta, sve su bolniji, gotovo da i nema pauze između njih. Pogledam muža i kažem vrijeme je. Kažem to i nisam ni svjesna još kaj me čeka i kuda idem…hladnokrvno spremam posljednje stvari za bolnicu i odlazim razmišljajući kako je ovo zadnji put da smo suprug i ja sami, jer kad sljedeći put uđem u stan bit će nas troje.

Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za “normalnim” životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).