Intervju: Andrea Petrlik Huseinović, ilustratorica i književnica za djecu

Kako biste se predstavili posjetiteljima našeg portala?

 Što je utjecalo na vaš izbor ilustriranja slikovnica i koliko vas to ispunjava u životu?

Mislim da sam oduvijek znala da ću se baviti ilustriranjem i uvijek sam bila najsretnija crtajući, ali velik utjecaj je imalo to što je moja mama radila u jednoj izdavačkoj kući baš u segmentu izdanja za djecu, od časopisa, do slikovnica i udžbenika, pa sam odmalena bila okružena lijepim ilustracijama. Ilustracijom sam se počela baviti vrlo rano, imala sam samo sedamnaest godina i išla sam u Školu primijenjene umjetnosti. Crtala sam za dječje časopise Smib i Modra lasta, a pomalo sam i pisala.

Od tada, pa do danas oslikala sam preko šezdesetak slikovnica.

Stvaranje za djecu je nešto najljepše, jer na neki način sudjeluješ u oblikovanju i odrastanju budućih generacija. Kad bih se ponovno rodila, bavila bi se istim poslom, jer me čini sretnom i ne da mi da zaboravim dijete u meni.

Je li Jan Vjetroviti vaše prvo autorsko djelo u kompletu i što vas je potaklo da ga napišete? 

Jan Vjetroviti je moja šesta autorska slikovnica i gotovo u svakoj slikovnici se bavim nekim problemom. Ono po čemu se Jan Vjetroviti razlikuje je posve druga tehnika kojom sam radila. Ostale slikovnice slikane akrilikom, a kako su me za Jana Vjetrovitog inspirirale gomile crteža mog sina, koje se nažalost nalaze u školskim bilježnicama i često nastaju pod satom, svoj sam crtež posve, jer sam u stvaranju Jana kombinirala i dječje crteže mog sina. Htjela sam svoj crtež prilagoditi jednostavnom, iskrenom dječjem crtažu i na najbolji mogući način prikazati lik – dijete.

Jan je stvarni lik, ali mislim da ima puno puno Janova oko nas, malih sanjara i kreativaca kojima je poprilično teško mirno sjediti u školi, prepisivati uredno s ploče i raditi domaće zadaće.

Planirate li i ubuduće pisati slikovice za djecu ili pisati općenito?

Mislim da ću uvijek pisati, kao i ilustrirati. Osim za djecu, volim pisati i za odrasle, pa sam tako napisala zbirku kratkih priča Fragile i knjigu-pamflet Kuća lutaka. I jedno i drugo sam i oslikala – ali za odrasle.

Dobitnica ste mnogih nagrada za ilustracije… Ima li neka koja vam je posebno draga i na koju ste najponosniji?

Mislim da su mi najdraže dvije međunarodne nagrade. Prva je Zlatna plaketa na BIB-u, Bijenalu ilustracija u Bratislavi 2003., za Plavo nebo i Alicu u zemlji čudesa, jer mi je nakon te nagrade dio originala otkupio japanski Chihiro Art Museum u kojem se nalaze radovi najpoznatijih svjetskih ilustratora.Druga je Grand Prix na OBI-u, Oita bijenalu ilustracija u Japanu za moju autorsku slikovnicu Ciconia Ciconia, bijela roda. To je najveća nagrada koju možete dobiti na nekom bijenalu i tako mi je drago da sam je dobila u dalekom Japanu.Obje nagrade su mi donijele lijepe stvari. Nagrađene autorske slikovnice Plavo nebo i Ciconia Ciconia objavljene su u Japanu i na obje sam jednako ponosna, jedna je o mojem djetinjstvu, a druga o mojoj Hrvatskoj.

Što najmlađi kritičari kažu za vaše ilustracije, komunicirate li s njima i jesi li vam i oni neki vodiči za kreativnost?

Najviše volim te male kritičare i najsretnija sam kad se raduju nekim detaljima koje jako volim raditi, a djeci su jako smješni i dragi – kad iz rupe u stablu viri ptičica ili vjeverica, a iza gljive neki mišić,

Djeca su mi svakako vodiči za kreativnost, jer su iskreni i neiskvareni. I često vide neke stvari kojih mi možda nismo svjesni.

Bilo mi je jako zanimljivo kad je moj sin rekao da je u svim mojim slikovnicama neka revolucija. Naime ja volim crtati kućice i prozore, a na prozoru je uvijek netko tko nešto govori s rukama u zraku. Malo sam se zamislila i shvatila da je to možda točno, jer odmalena se volim boriti za pravdu i poštenje, pa možda stvarno to podsvjesno i crtam. Imate li djece i koliko vas ona inspiriraju na crtanje?Imam dvoje djece, kćer i sina i oboje me jako inspiriraju, a najsretnija sam što oboje vole crtati i puni su ideja.

Što sve još volite raditi i uostalom radite u životu?

Jako volim kuhati. Skoro jednako kao i crtati. Kad sam doma i kad ne crtam uvijek moram nešto fino skuhati. Osim bavljenja ilustracijom, zajedno sa suprugom bavim se izdavaštvom, što je predivan posao. Svaka nova knjiga koju stvorite je poput djeteta kojem ste udahnuli život, oblikovali ga i onda poslali u velik svijet.

Putujete li mnogo izvan zemlje i koliko vas takvo iskustvo obogaćuje kao osobu?

Dosta putujem zbog sajmova knjiga ili izložbi i radionica i to obožavam. Kad mi djeca narastu stalno ću putovati. Predivno iskustvo bili su mi daleki Japan i Južna Koreja, nešto neprocjenjivo. Obožavam letjeti avionom preko toliko različitih zemalja i zamišljati što sad netko tamo dolje radi. Ali izuzetno volim ići u Italiju. Obožavam njihov temeperamet i tjestenine, salame, slastice. Ja sam pravi hedonist, uživam u putovanjima, hrani, dobrim filmovima, glazbi, ali jednako tako uživam i u mom radu – stvaranju slikovnica.

S kojim sve izdavačkim kućama surađujete?

Na početku karijere surađivala sam sa svim većim izdavačkim kućama u Hrvatskoj. Kasnije sam počela raditi za strane izdavače što je svakako financijski bilo bolje. Jer su vani puno veće naklade.

Ali sad više ne radim ni za strane izdavače, – zajedno sa suprugom radimo svoje projekte, koje objavljujemo u našoj izdavačkoj kući, a onda te gotove projekte prodajemo stranim izdavačima.

To mi se najviše sviđa, jer znam da sam u svakom potezu, u svakoj riječi pokazala pravu sebe, bez utjecaja nekog sales departmenta, koji je to nekako drugačije zamislio, pa sam morala crtati nešto što ja ne bih napravila baš tako.

A još ako to što stvorimo, prodamo u deset – dvadeset zemalja, vidim da nisam progriješila u izboru.Jeste li imali samostalne izložbe ili ih možda planirate u budućnosti?Imala sam puno samostalnih izložbi i ovdje i u svijetu i svakako ih planiram i u budućnosti. Ove godine bih trebala imati samostalnu izložbu u Kini. Imam jako puno ilustracija i trebala bih jedan stvarno velik prostor da sve mogu pokazati.

Koliko vam vremena otpilike treba dok napravite sve ilustracije za jednu slikovnicu, možete li nam opisati ukratko taj proces? U čemu sve crpite inspiraciju i što činite kad je nema?

Jedna prosječna slikovnica ima 32 stranice. Treba mi otprilike malo više od mjesec dana za jednu slikovnicu. Jako volim raditi svoje autorske slikovnice, jer svaka je zapis nekog mog djela života, problema s kojim sam se susrela ili radosnih i tužnih trenutaka.

Jednako tako volim raditi projekte sa svojim suprugom, jer sve naše slikovnice nastaju u svakodnevnom druženju, dok putujemo, pijemo kavu, ručamo... Padaju nam napamet ideje, pa ih ja zabilježim na prvi papirić koji mi je pri ruci.

Kad održavamo radionicu “Kako nastaje knjiga” u školama, vrtićima i knjižnicama, zanimljivo je djeci pokazati papirić s prvom zabilješkom, pa skicu, zatim gotovu ilustraciju i konačno gotov proizvod – slikovnicu.

Što se tiče inspiracije, uvijek sam je lako nalazila u svemu što me okružuje. Mislim da imam previše ideja u glavi, pa u isto vrijeme započnem nekoliko projekata.

Nažalost svakidašnji problemi poput sve skupljeg života, gomile računa, a premalo novaca i nikakve naznake da će uskoro biti bolje, oduzimaju mi i ovako premalo vremena da stvorim sve što bih željela.

Tekst: roditelji.hr

Foto: Andrea Petrlik Huseinović