Zašto je izrazito važno nositi bebe?

Tijekom dvije i pol godine koliko sam živjela među Indijancima iz kamenog doba u džungli Južne Amerike (ne odjednom, već u pet zasebnih ekspedicija s puno vremena između svake od njih kako bi imala vremena za osvrt i razmišljanje), shvatila sam da naša ljudska priroda nije ono što su nas učili da je. Bebama iz Yequana plemena nije bilo potrebno tiho i mirno mjesto za spavanje, one bi blaženo zadrijemale kada god bi bile umorne, dok bi muškarci, žene ili djeca koji su ih nosili, plesali, trčali, hodali, vikali ili veslali kanue. Mala djeca su se igrala bez svađe i prepiranja i spremno i bez pogovora su slušala odrasle.

Je li njihova "ljudska priroda" drugačija od naše? Neki ljudi, zapravo, zamišljaju da je. No postoji, naravno, samo jedna ljudska vrsta. Što mi možemo naučiti od plemena Yequana?

Naša urođena očekivanja

Najprije, trebali bi pokušati u potpunosti shvatiti formativnu moć onoga što ja nazivam fazom naručja. Ona počinje s rođenjem i završava s počecima puzanja, kada se dojenče svojom voljom može udaljiti i vratiti do skrbnikovog koljena. Ta faza se jednostavno sastoji od 24-satnog kontakta dojenčeta s odraslom osobom ili starijim djetetom.

U početku sam zamijetila da je to iskustvo naručja imalo impresivne učinke na zdravlje beba i da one nisu bile "problematične". Njihova tijela su bila meka i prilagođavala bi se bilo kojem položaju koje je bilo pogodno za one koji su ih nosili – neke osobe su čak nosile svoje bebe tako da bi ih držale za šaku, a bebe bi visile niz njihova leđa. Nije mi namjera preporučiti ovaj položaj nošenja, nego sama činjenica da je on moguć pokazuje opseg onoga što se bebi čini udobnim. Suprotno ovome je očajna neudobnost dojenčadi koja su pažljivo polegnuta u kolijevku ili kolica, nježno pokrivena i ostavljena dok im se ne ohladi želja za živim, toplim tijelom koje je, po prirodi, njihovo pravo mjesto – tijelo koje pripada nekome tko će "povjerovati" njihovom plaču i olakšati njihove potrebe širom otvorenih ruku.

Zbog čega dolazi do nekompetentnosti u našem društvu? Od djetinjstva pa nadalje, uče nas da ne vjerujemo našem instinktivnom znanju. Govore nam da roditelji i nastavnici znaju najbolje i da, kad se naši osjećaju ne slažu s njihovim idejama, mi smo ti koji griješe. Uvjetovani da ne vjerujemo vlastitim osjećajima, lako nas je uvjeriti da ne vjerujemo bebi čiji plač govori: "Ti bi me trebao/la držati! … Ja bih trebao/la biti uz tvoje tijelo! … Ne ostavljaj me!" Umjesto toga, mi prelazimo preko našeg prirodnog odgovora i slijedimo obrazac koji diktiraju "stručnjaci" za njegu djeteta. Gubitak vjere u našu urođenu stručnost ostavlja nas da se okrećemo od jedne knjige prema drugoj, kako svaki uzastopni modni hir propada.

Važno je shvatiti tko su pravi stručnjaci. Drugi po redu najveći stručnjak za njegu i odgoj djeteta je unutar nas, upravo onako kako se nalazi u svakom živom biću koje, po definiciji, mora znati kako skrbiti za svoje mlade. Najveći stručnjak od svih je, svakako, sama beba – programirana milijunima godina evolucije da signalizira svojoj vlastitoj vrsti, zvukom i djelom, kada je briga pogrešna. Evolucija je istančan proces koji usavršava naše urođeno ponašanje sa zadivljujućom preciznošću. Bebin signal, razumijevanje tog signala od njegovih ili njezinih skrbnika, nagon da se on poštuje – sve su to dijelovi karaktera naše vrste.

Tekst: Roda.hr