Roditeljska sreća: dobar biznis u SAD-u

Parovi bez djece u SAD-u mogu koristiti usluge konkurirajućih agencija, liječnika, zamjenskih majki, donatora sperme i jajnih stanica. Dobar ili loš uzor za Hrvatsku?

Tvar je bila legalna – lupron, pergonal, fertinex. Na kraju krajeva, nije zabranjeno zatrudnjeti uz pomoć farmakološke industrije. Kad se radi o neplodnosti, u SAD-u je dopušteno gotovo sve. Obitelj Serra je nakon četiri umjetne oplodnje, osam pokušaja oplodnje in vitro (IVF), jednog citoplazmatskog prijenosa i korištenja tuđih jajašaca i dalje bila bez djece i bez 250 000 dolara. No proizveli su osam embrija koji se trenutačno nalaze u spremniku za zamrzavanje jednog laboratorija. Za roditeljstvo na ledu godišnje plaćaju 500 dolara „stanarine”. Sudbina embrija trenutačno je predmet teških bračnih diskusija.

Zatrudnjeti s 48 godina

Michaela Serra ima 48 godina. Na tijelu joj se ne vide tragovi tortura kojima je podvrgla svoje tijelo. Jako je vitka, opet nosi veličinu dva umjesto osam „kad je bila na lupronu i izgledala poput buhtle”. Priča poput čovjeka koji zbog prepunjenog rasporeda aktivnosti ulaže veliki napor da se usredotoči i zarađuje dovoljno novca da se ne mora zaduživati u lovu na vlastito dijete. Michaela Serra je istaknuto ime u kinezioterapiji na Manhattanu koje je na njezin zahtjev promijenjeno za potrebe ovog članka. Marco Serra također ima 48 godina, čeka na spisateljsku slavu, zbog čega je i njegov doprinos stvaranju obitelji relativno skromniji.

Sreća po mjeri?

Kako biste shvatili kako želja za djetetom može mutirati u zahtjev za srećom po mjeri, morate jednom doći u neku od njujorških čekaonica. Odvjetnice, novinarke, burzovne mešetarke ili dobrostojeće supruge s četiri počasne službe tu su zbog uzimanja jajnih stanica ili pretraga krvi. Sve su na kraju tridesetih ili početku četrdesetih, napunjene hormonima, sve s istom odlučnošću u očima.

U SAD-u postoji oko 400 klinika za reproduktivnu medicinu. Gustoća klinika i očekivanja pacijenata nigdje nisu tako veliki kao u New Yorku – tamo ljudi imaju manje strpljenja nego drugdje. Sve je ponuđeno: neudate žene ili lezbijski parovi mogu sjeme birati na internetu, prema genetskim obilježjima, kvocijentu inteligencije i karakternim osobinama donatora. Dostavlja se hitnom dostavom preko noći, u žargonu poznate i pod nazivom „overnight-male”.

Ako su potrebne tuđe jajne stanice, studentice prodaju svoje usluge sveučilišnim klinikama – za 7000 dolara i više. Agencije pribavljaju zamjenske majke klijenticama koje ne mogu ili ne žele rađati same. Troškovi: oko 50 000 dolara. Tko traži povoljniju varijantu može „usvojiti” odnosno umetnuti embrij nepoznatog para. Račun tada iznosi „samo” 3000 dolara.

35 000 Amerikanaca je umjetno začeto

SAD je jedina zemlja u kojoj su „tretmani za dobivanje djece” uređeni prvenstveno zakonima tržišta. Reproduktivna industrija svake godine ostvaruje milijarde prometa. 2000. godine su tehnike umjetne reprodukcije uporabljene oko 100 000 puta, 35 000 djece je ugledalo svjetlo dana zahvaljujući umjetnoj oplodnji, doniranju jajnih stanica, sjemenih stanica ili zamjenskim majkama.

Reproduktivna industrija ostvaruje milijarde prometa

Iako djeca začeta na ovaj način čine samo jedan posto rođenih u SAD-u, reproduktivna industrija može računati na širenje. Oko šest milijuna Amerikanaca ima problema s plodnošću. Uz to zaposlene žene sve više odgađaju majčinstvo i tako čine neiscrpan izvor klijentica. Stroži zakoni u inozemstvu donose sve veći priljev stranih klijenata – prvenstveno iz Japana, Njemačke, Italije, Latinske Amerike i Rusije.

Sve više sve starijih roditelja

Petak ujutro, deset sati. U Centru za reproduktivnu skrb za žene na Broadwayu dr. Mark Sauer sastaje se s dva suradnika. Sauer je jedna od najvećih zvijezda na polju reproduktivne medicine. To uključuje da rado zadire u tabue i redovito izaziva negodovanje bioetičara. Mark Sauer je prvi put dospio na naslovnice 1991. g. kad je Jonie Mosby Mitchell pomogao zatrudnjeti uz pomoć hormonskih injekcija, donirane jajne stanice i oplodnje in vitro – stapanjem jajne i sjemene stanice u staklenoj posudici i umetanjem tako dobivenog embrija u maternicu. Jonie Mosby Mitchell tada je imala 52 godine.

Danas Sauera ponekad obuzme sumnja mogu li roditelji koji u vrijeme školovanja svoje djece već imaju umirovljeničke iskaznice doista činiti temelj sretne obitelji. „No čovjek”, kaže doktor lakonski, „jednostavno ima strahovitu potrebu stvoriti vlastito potomstvo.”

Nekad i stručnjaka obuzmu sumnje

Sauer godišnje tretira oko 150 neplodnih klijenata – ili onih koji su nakon nekoliko godina seksa bez zaštite postali nestrpljivi. Bračni par Serra je prvi put na konzultacijama bio u ljeto 2000. Michaela je tada već imala 45 godina, prošla je sedam ciklusa oplodnje in vitro i bila je spremna za sljedeći korak: zatrudnjeti s djetetom koje će se stvoriti u Petrijevoj zdjelici od Marcosova sjemena i donatorske jajne stanice. Troškovi: oko 20 000 dolara.

Privilegij bogatih?

Da su došli godinu ranije, Sauer bi im ponudio povoljniju opciju: embrije iz kućne radinosti. Američka zdravstvena osiguranja, ako uopće, podmiruju troškove samo prvog ciklusa oplodnje in vitro. Donatorske jajne stanice, zamjenske majke i ostala pomagala plaćaju se iz vlastitog džepa. Navodno „pravo na reprodukciju” postalo je privilegij bogatih. To je već poduže ljutilo Marka Sauera koji zastupa liberalnu stranu političkog spektra.

Kad su mu se jednog dana opet u ruci našle donatorske jajne stanice za primateljicu koja je u posljednjem trenutku odustala od tretmana, naručio je nekoliko cjevčica od jedne komercijalne banke sperme te pomiješao jajnu i sjemenu stanicu u Petrijevoj zdjelici. Kod kriterija izbora ograničio se na grubi raspored: plava kosa-plave oči ili crna kosa-smeđe oči. Sauer je embrije ponudio manje dobrostojećim parovima na „usvajanje”. Oni nisu mogli dalje utjecati na izbor genetskih osobina, ali su zato platili samo troškove prijenosa klice života u maternicu: 2 700 dolara. To je bila, moglo bi se reći, konfekcijska roba.

Što je moguće, to će se i učiniti

Da ne bi bilo zabune, Sauer nije učinio ništa kažnjivo. Nijedan zakon i nijedan sud ne zabranjuju američkim liječnicima kreiranje embrija po svom ukusu ako imaju dopuštenje donatorice.

„U načelu vrijedi: ako je uspjelo u pokusu sa životinjama, isprobat će se na nekoj ženi”, piše Lori Andrews, profesorica prava, kritičarka i kroničarka američke reproduktivne industrije. To je bilo "learning by doing" – bez obzira radilo se o stimulaciji jajnika, intracitoplazmatskom injektiranju spermija (ICSI), kako se stručno naziva prenošenje spermija u jajnu stanicu, ili o prijenosu embrija. Zakonodavci iz pojedinih saveznih država uopće ne rade na ograničavanju reproduktivne medicine.

Ubrzo nakon rođenja Louise Brown, prve bebe rođene oplodnjom in vitro, parlament Savezne države Illinois donio je „zakon za zastrašivanje”: naložio je liječnicima brigu za sve embrije koje su tijekom svoje prakse stvorili oplodnjom in vitro. Jedan savezni sud je kasnije zakon proglasio protuustavnim. Od onda se savezne države kad se radi o reproduktivnoj medicini drže dvaju načela. Prvo: što je moguće učiniti, učinit će se. Drugo: o problemima koji

nastanu brinut će se sudovi.

Veliki porast višejajčanih trudnoća

Posljedice politike laissez faire je ogroman porast višejajčanih trudnoća. U SAD-u ne postoji zakon kao u Njemačkoj, kojim se ograničava broj embrija koji se na terapiji za oplodnju in vitro smije umetnuti pacijentici. Što više to bolje, glasila je krilatica na početku. I danas je uobičajeno starijim ženema umetnuti pet ili šest embrija – prema krilatici: jedan će se probiti.

Uobičajeno je starijim ženama umetnuti pet ili šest embrija

Dijelom tragične posljedice umjetnih višejajčanih oplodnji očituju se u rodilištima gdje se mora smještiti nedonoščad s teškim zdravstvenim oštećenjima te u klinikama i ordinacijama gdje žene dolaze na „selektivnu redukciju” – jedan ili više embrija se uništavaju kako bi ostali imali veće šanse za uspješan razvoj.

Donatorice jajnih stanica i zamjenske majke

Wilshire Boulevard je losanđelska „šoping ulica” za bebe. Između palmi i besprijekorno njegovanih travnjaka iza kućnog broja 5455 skriva se CHA Centar za plodnost doktora Thomaa Kima koji uz oplodnju in vitro nudi i najnoviju medicinsku tehniku zamrzavanja. Nekoliko blokova zapadnije, na broju 5757, nalazi se ured Growing generations, agencije za homoseksualce koji žele imate djecu. Kućni broj 4727, apartman 600, adresa je Shelley Smith, M. F. C. C. Kratica znači Marriage, Family and Child Counselor, “Savjetnica za brak, obitelj i djecu”. Shelley Smith posreduje kod nalaženja zamjenskih majki i donatorica jajnih stanica.

Moj muž je htio da donatorica ima zelene oči poput mene

Prije 13 godina došla joj je u snu ideja da napusti ne baš uspješnu karijeru televizijske glumice i započne trgovinu jajnim stanicama. Dala je oglas u jednom časopisu za glumce i tako došla do prvih donatorica. Neki liječnici su bili spremni proslijediti joj parove bez djece. Pravno stanje je tada bilo još „malo zamršeno”. Donatorice Shelley Smith su na dan uzimanja jajnih stanica potpisivale da se odriču prava na potencijalno dijete. Kupci su pismeno jamčili da će ga uzdržavati.

Obitelj Serra je za agenciju Shelley Smith saznala preko prijatelja. Bračni par je tri mjeseca pregledavao desetke spisa na internetu. Svaki je sadržavao fotografiju potencijalne donatorice te informacije o tjelesnim proporcijama, etničkom porijeklu, obrazovanju, povijesti bolesti, hobijima i psihološku procjenu.

“Moj muž je htio da donatorica ima zelene oči poput mene”, kaže Michaela Serra. “Ja sam htjela da bude inteligentna”. Izbor je na kraju pao na zelenooku 22-godišnjakinju, njemačko-porugalsko-francuskog porijekla iz Minnesote. Zbog očuvanja anonimnosti zvat ćemo je Tiffany. U upitniku u rubrici “najdraža knjiga” nije poput mnogih drugih kandidatkinja navela Bibliju nego pisca Paula Coelha. Književne preference nisu nasljedne, no to je ipak bila umirujuća informacija za Marca Serru.

Donatorice pate zbog novca

Trgovina dijelovima tijela je u načelu zabranjena u SAD-u, no sjeme i jajne stanice nikad nisu spadali pod taj zakon. Za prodaju jajnih stanica Shelley Smith zaračunava 9000 dolara, od čega 5000 ide „donatorici” a 4000 njezinoj agenciji – za troškove odvjetnika, osiguranje, psihološku i medicinsku procjenu donatorice. To je povoljno kad se sjetite parova koji pokušavaju na svoju ruku i u studentskim novinama elitnih sveučilišta za jajne stanice osobito dobro izgledajućih i inteligentnih mladih žena nude i do 50 000 dolara.

Usprkos velikim honorarima Američko društvo za reproduktivnu medicinu (ASRM) drži se eufemizma „donatorica” i u svojim smjernicama preporuča tekst ugovora prema kojem donatorica prima odštetu ne samo za jajne stanice nego i za „utrošak vremena, popratne zdravstvene tegobe i rizik”.

Postupak doista može biti bolan i opasan: donatorica mora sinkronizirati svoj ciklus s ciklusom primateljice, što se u pravilu postiže umjetno uvedenom menopauzom. Zatim mora poput pacijentice na terapiji za oplodnju in vitro prestimulirati jajnike hormonskim injekcijama pri čemu donji dio trbuha često znatno otekne.

Posljednjom injekcijom izaziva se ovulacija. Sve se ovo događa u postupku “uradi sam” – donatorica se mora sama mučiti iglom. 36 sati kasnije, pod blagim sedativima ide u kliniku gdje će joj isisati jajne stanice. Nijedna žena ne bi smjela proći taj postupak više od šest puta, preporuča ASRM. Moguće posljedice su još nepoznate.

Ako je vjerovati Shelley Smith, njezine donatorice su samosvjesne mlade žene koje čine dobro i pri tom žele doživjeti dašak neobičnog. Neugodno joj je kaže, što je nedavno uredila “premier category” – posebno “probrane kandidatkinje”, dakle one, čije su “donacije” već više puta dovele do trudnoće. One smiju otići kući sa 7500 dolara. To baš u potpunosti ne odgovara duhovnoj auri tvrtke, no Smith se bojala da bi s obzirom na eksploziju cijena na tržištu odjednom mogla postati jeftina ponuđačica.

Uspjeh kao i uvijek opravdava: “Klijenti su ludi za premier djevojkama”. Na „zidu donatorica” u agenciji stoji 300 kartica s fotografijama, porijeklom i tjelesnim proporcijama, podijeljenih po kategorijama „plavo”, „tamnokoso”, „azijsko”, „afro-američko” – i „premier”. Sve skupa izgleda poput albuma s fotografijama maturanata, sa Shelley Smith, majčinskom, poslovno sposobnom ravnateljicom. „Kad kupujete auto, prvo pregledate oglase i raspitate se o dodatnoj opremi”.

Dječak ili radije djevojčica?

U centru za reproduktivnu medicinu Huntington u Los Angelesu, liječnici željenoj donatorici bračnog para Serra, Tiffany, uzimaju dvanaest jajnih stanica. Devet ih se oplođuje Serrinim sjemenom a tri se za sigurnost tretiraju drugom metodom: uzimaju im citoplazmu, “tvar koja ispunjava” stanicu. Uvlače je u pipetu u kojoj se nalazi Marcosov spermij i sve zajedno injektiraju „na pomlađivanje” u Michaelinu jajnu stanicu. U Petrijevoj zdjelici se sada nalaze oplođene jajne stanice proizašle iz stanica troje ljudi.

Uz nadoplatu se može birati i spol djeteta

Marco Serra je u klinici još nabrzinu naručio spol uz nadoplatu od 250 dolara. „Bi li radije dječaka ili djevočicu?”, pitao je suprugu. Ona je nakon uzimanja jajnih stanica ležala pod blagim sedativima na ginekološkom stolcu i samo mu rekla: „Radi što hoćeš.” „Rado bismo imali dječaka”, rekao je Marco Serra embriologu. No od narudžbe nije bilo ništa. Od tri „pomlađene” oplođene jajne stanice, nijedna nije preživjela zahtjevnu proceduru.

U međuvremenu je američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) ograničila prijenos citoplazme – uz veliko negodovanje liječnika reproduktivne medicine. Nekoliko dana kasnije Michaeli Serra umetnuta su tri „konvencionalno” stvorena embrija, nastala iz Tiffanynih jajnih stanica i sjemena Michaelinog muža. „Dođi nas posjetiti”, rekao je par na rastanku donatorici, „kad budemo imali bebu”. No i prijenos embrija u centru za reproduktivnu medicinu Hunington je propao. Sad obitelj Serra želi pokušati posljednje: zamjensku majku.