Noć je. Nema ćuka niti netopira, nego s najmlađim djetetom čekam tramvaj koji nikako da stigne. Primjećujem prve znakove nestrpljivosti i znam da je malom djetetu teško stajati i čekati. Prostora na stanici nema previše da bi se moglo trčati gore – dolje.

Nije mi puno trebalo da se domislim kako će nam vrijeme brže proći. Sjećam se koje su igre najdraže djeci.

Bez ikakvog objašnjavanja, započela sam igru ogledala, imitirajući njene pokrete. Ubrzo joj je to postalo zabavno te je kroz smijeh počela izvoditi neobične pokrete. Zapravo, njeni pokreti bili su nevino dječji, ja sam bila ta koja je izgledala neobično i smiješno, na radost djeteta i ostalih prolaznika.

Što su si drugi mislili? Ne znam i nije ni bitno. Znam samo da smo u tom trenutku postojale samo nas dvije, ništa drugo nije bilo važno. Nije bilo bitno stiže li tramvaj niti gleda li tko. Samo znam da smo obje istinski uživale u trenutku, gledale se oči u oči, a u očima sjaj radosti. Vidjela sam dječje oči koje uživaju u trenutku potpune pažnje i posvećenosti.

Što sam ja time dobila, osim da dijete nije više bilo nervozno? Osjetila sam što znači prepustiti se i uživati u trenutku, cijelim svojim bićem. Baš poput djeteta. Sve je igra i igra je sve. Ne postoji prije niti poslije, samo sada.

Probajte i vi živjeti u trenutku, kao da ništa drugo ne postoji. Cijelo vaše biće i vaša djeca bit će Vam zahvalni.

Tekst: Marija Cukon

Izvor:http://mudrostodgoja.hr

Foto: Profimedia