Safari duha – knjiga koju treba živjeti

Safari duha pomaže roditeljima da se probiju kroz neprohodnu „džunglu“ pitanja, nedoumica i strahova suvremenog roditeljstva. O mudrosti odgoja autorica progovara iz perspektive praktičnih radionica s roditeljima i njihovom djecom koje je osmislila i vodila sa svojom sestrom blizankom.

www.harfa.hr

Pročitajte ulomak iz knjige:

Osjećaji

„Najteža lekcija koju moramo naučiti jest da dijete ne smije biti zaštićeno od emocija. Zbog neizmjerne ljubavi koju osjećamo prema vlastitoj djeci, često mislimo kako činimo dobro pokuša­vajući ih zaštititi od „negativnih emocija“. Ovdje bih željela razja­sniti što su to uopće negativne emocije. Negativnim emocijama nazivamo one osjećaje koji nam ne donose ugodu. Tugu nazivamo negativnom emocijom. Ali, je li zaista tako? Tuga je ono što osje­timo kada moramo reći zbogom, a ne želimo. Kada izgubimo nekoga koga volimo. Zašto bi to bila negativna emocija? Pa izvor joj je ljubav! Tuga koja se izrazi nikada neće prerasti u depresiju. Ljutnja koja se izrazi nikada neće prerasti u agresiju, srdžbu ili mržnju.

Zar ne bi bilo divno poštedjeti svoje dijete svih patnji? Ne, ne bi! Jer sprječavajući patnju djeteta sprječavamo rast njegove duše i duha. Pogreške su dio života, a patnja je oblik suočavanja s njima.

Roditelj koji piše domaći rad umjesto svoga djeteta i ne dozvo­ljava mu učiniti pogrešku, šalje pogrešnu poruku. Djetetu trebamo pružiti pomoć i vodstvo, a ne raditi za njega kako bi ga zaštitili od grešaka i patnji.

Ono što još svakako trebamo učiniti jest pomoći djetetu da se lakše nosi s negativnim osjećajima. Kako?

Ako dijete odmalena učimo da izražava svoje osjećaje, proces njegova tugovanja ili patnje postaje sve kraći. Svi mi tugujemo, ali o stanju naše svijesti ovisi koliko će dug biti taj period. Ako odma­lena usvojimo činjenicu da su prepreke i pogreške dio putovanja k uspjehu i sreći, tada ćemo ih sa zahvalnošću prigrliti. Pa kakvo bi to bilo putovanje bez pogrešaka? Ako znate neko takvo, molim vas da mi javite!

Istinska svrha patnje je plemenita. Ona je u dodiru s dušom. Pat­nja nas vodi u dubine našeg bića. Dok patimo, još uvijek se poisto­vjećujemo s time, ali u tom ćemo procesu tu istu poistovjećenost ukloniti. Kako? Kada prihvatimo patnju, raste naša svijest o njoj i tim brže je otklanjamo. Boreći se protiv nje ili negirajući je, samo ćemo još više patiti.

Djetetu činimo veliko dobro ako ga navedemo da se što prije suoči s patnjom, jer do toga će ionako doći, prije ili kasnije. Zami­slite dijete koje se tek u kasnijoj dobi suočava s patnjom – zbu­njeno, izgubljeno, u šoku. Ono se pita što sad? Odakle to? Tada nastupa nemoć, neznanje kako se nositi s patnjom. Zapravo ćemo svome djetetu učiniti veliku uslugu ako mu dopustimo da doživi takvo iskustvo, a onda budimo uz njega i utješimo ga.

Tek kada prihvatimo patnju kao jedan od oblika života, možemo je prerasti i nadvladati. Ali prije toga je moramo iskusiti...Ako na suze gledate kao na riječi srca, tada one postaju izraz duše.

Osjećaje pokazujemo onima kojima vjerujemo

Mi smo odgovorni za svoju djecu. Mi smo odgovorni za njihovo djetinjstvo, za njihova sjećanja i uspomene. Pomislite li da nije tako, prisjetite se svojih roditelja, sjetite se na koji su način oni ostavili trag na vama. I ne samo to! Koliko ste samo puta pomi­slili: „Bože, ista/i sam kao moji roditelji! Činim iste pogreške kao i oni!“ Mnogi od nas zakleli su se da neće činiti pogreške koje su činili naši roditelji, a često se dogodi da postanu prave kopije svo­jih roditelja! Ali tome se može doskočiti! Radite na sebi! Razmi­slite o tome što vam je smetalo kod vaših roditelja i promijenite to. Jedino tako možemo postati bolji ljudi, bolji roditelji.

Prigrlite metode svojih roditelja koje su donosile izvrsne rezul­tate, poslužite se njima u odgoju vlastita djeteta. Zahvalite svojim roditeljima što su vam dali prekrasne lekcije o odgoju. Jer naši roditelji uistinu su naši najbolji učitelji. Njihove odgojne metode koje se nama nisu sviđale ili nisu davale željene rezultate mogu nas poučiti tome što ne treba činiti. To će nas također učiniti boljim roditeljem.

Jedan od načina da pomognemo djetetu da izrazi osjećaje jest otvoren razgovor. Razgovarajte, razgovarajte i razgovarajte... Jeste li ikada zapitali svoje dijete: „Jesam li ti dobar roditelj?“, „Pru­žam li ti dovoljno ljubavi?“, „Što tebe čini sretnim?“ Znate, postoji mnogo roditelja koji ne znaju ni koja je djetetova najdraža boja, koje mu je najdraže jelo… A zašto? Tomu nije krivo dijete, već mi sami. Jednostavno ne pitamo dovoljno!

Pokušajte to učiniti, iznenadit ćete se rezultatom... Vidi li naše dijete da nam je stalo do toga da budemo dobar roditelj, u njega će se početi razvijati sasvim novi osjećaji, osjećaji koji će naposljetku dovesti do toga da nas ono upita: „A jesam li ja tebi dobro dijete?“, „Mogu li ja biti bolji prema tebi?“

Kada osjetimo da je nekome stalo do naših osjećaja, duša se budi. Duša teži uzvratiti ljubav. Nemojmo se bojati pokazati dje­tetu svoje osjećaje. Naprotiv. Nemojmo da odraste misleći da su mama i tata roboti, jer tako i ono s vremenom postaje robot! Ako vam se plače ili imate razloga za tugovanje, pokažite to pred svojim djetetom. U tome nema ničega lošeg. Osjećaji su jezik duše. Ne postoji iskreniji odgovor od onog vođenog osjećajima. Stoga poti­čimo djecu da razgovaraju o osjećajima. Ne ignorirajmo neki doga­đaj misleći da tako rješavamo problem! Upravo je obrnuto!

Tako dijete sve dublje potiskuje taj osjećaj i „zakopava“ ga u sebe. Ono čemu se opiremo, to raste, a ono s čime se suočimo, to nestaje. Ako nam dijete dođe iz škole s nekim problemom, nemojmo mu reći da to ignorira. To je nemoguće! Ono će prihvatiti vaš savjet jer vam bezuvjetno vjeruje, ali neće se dugo moći nositi s time, jer problem tako nije riješen i njegovo samopouzdanje se urušava! Dijete će pomisliti: roditelji su mi rekli da ignoriram problem, ali ja to ne mogu. Vjerojatno nisam dovoljno dobar, meni to ne polazi za rukom... I što smo time postigli?

Osim problema koji ga i dalje muči, dijete postaje nesigurno u sebe. Ignoriranje nije rješenje, osim u jednom slučaju – kada dijete ima čvrsto izgra­đeno samopouzdanje, kada zna tko je, što je i koliko je zapravo fantastično. A to je zadatak nas roditelja! Djeci moramo dopustiti da budu ono što jesu (pomislite samo kako je zahtjevno glumiti nešto što nismo)! Moramo prihvatiti svoju djecu sa svim njihovim vrlinama i manama i iz njih izvlačiti ono najbolje. Sjednimo, raz­govarajmo, družimo se sa svojim djetetom. Tako se postaje čovjek. Ne možemo pogriješiti ako smo iskreni. Svi pokušavaju u nekom trenutku prikriti istinu. Ali djeca su mali genijalci! Ništa im ne promiče. Prikrivanjem istine samo ih učimo kako da guše i poti­skuju svoje emocije. To nipošto ne smijemo činiti. Jer već sutradan ćemo se zapitati zašto dijete nema potrebu s nama razgovarati, doći nam u posjet ili jednostavno zagrliti nas? Tome smo ga mi nehotice naučili... Tek kad prihvatimo odgovornost, možemo se mijenjati.

Zato danas barem na trenutak zastanite i zagrlite svoje dijete. Ali zagrlite ga dušom, zagrlite ga tako da mu bez ijedne riječi kažete „Volim te“. Ponovite to neko­liko puta svakog sljedećeg dana.

Majka Tereza

Najbržim čitateljima koji nam pošalju svoje podatke (ime, prezime i broj telefona) na email adresu urednistvo@roditelji.hr s naznakom „Safari duha“, darujemo dva besplatna primjerka knjige Safari duha!

Dobitnice knjige Safari duha su Ana Pavić i Tea Šainović. Čestitamo!

Tekst i foto: izdavačka kuća Harfa