je-li-preusmjeravanje-djeteove-paznje-dobra-ili-losa-odgojna-metoda

Danas vam pišemo o odgojnoj metodi, za koju vjerujemo da ju mnogi roditelji primjenjuju ni ne sluteći koliko zapravo griješe. Naša suradnica i certificirana savjetnica za roditelje, Tanja Hrvatin Šimičić navela je nekoliko primjera iz svakodnevice većine obitelji, koji najbolje opisuju situacije u kojima roditelji koriste distrakciju djeteta. Odvraćanje djetetove pažnje od onoga što ga uznemiruje doima im se kao pravi spas kada dijete radi nešto što ne želimo da radi. No zapravo je takav pristup u najmanju ruku neispravan i dugoročno štetan!

Jer, trebali biste znati da distrakcija u trenutku nepoželjnog ponašanja i preusmjeravanje pažnje nakon postavljene granice nisu isto.

Ovo su samo neki od Tanjinih primjera, koji sjajno pokazuju što je to preusmjeravanje djetetove pažnje koje neće dovesti do pozitivnih rezultata!

- kada dijete plače, a mi krenemo pokazivati bube, bombone, igračke, škakljati ga...
- kada dijete dira nešto što ne želimo, a mi brzo kažemo nešto ovako: "vidi, vidi ovo!"...
- kada dijete skreće s puta, a mi kažemo nešto poput ovoga: "vidi maca, dođi"...
- kada je tužno, a mi mu kažemo na primjer: "vidiiii balloon"...

No zašto distrakcija nije dobra? Zašto neće dovesti do pozitivnih rezultata, premda nam se u tim trenutcima čini da je urodila plodom?

Zato što:

- dijete zaslužuje znati da to nešto ne smije raditi - inače će ponavljati!
- da, reagirat će burno, ali konflikti koje adekvatno rješavamo potrebni su mu za razvoj.
-distrakcija ih ne uči tome da rješavaju probleme, već da ih izbjegavaju.
- distrakcija uvelike potiče nepažnju djeteta.
- ukoliko želimo staloženije, mirnije, odgovornije dijete... onda moramo jako dobro razmisliti kako koristimo distrakciju.

Tanja govori da je najveći problem u tome što se roditelji mahom boje reakcije djeteta pa mu čim prije mijenjaju fokus, bez da su prije toga jasno postavili granicu! Provedena su čak i istraživanja na situacijama koje ukazuju na to da je distrakcija sama po sebi loša metoda. Naime, ispitivali su kako se odgajatelji postavljaju prema djeci koja po dolasku u vrtić i odvajanju od roditelja plaču. Ako je odgajatelj rekao djetetu 'oh uzrujan si jer tata/mama odlazi, no doći će nakon ručka', djeca su se brže smirila i adaptirala nego u slučajevima kada je odgajatelj koristio distrakciju odnosno odvlačio pažnju djeteta na neke situacije i igračke, u želji da se što prije smiri.

Jasno je koliko je i u ovakvim situacijama važno prihvatiti djetetovo ponašanje i postaviti granicu pa tek onda ponuditi alternativu što drugo može raditi ako to nešto ne smije.

Nevjerojatno je koliko je zapravo izazova u odgoju rješivo upravo postavljenjam granica, zar ne?!. O tome, kao i detaljnije o temi preusmjeravanja djetetove pažnje nakon postavljanja granice, ali i o brojnim drugima s kojima se roditelji svakodnevno suočavaju, Tanja je pisala u svom prvom e-priručniku 'Odgoj s manje stresa', o kojemu svi koji su ga do sada pročitali imaju samo riječi hvale.