Još
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Tri ključne stvari koje smo naučili od velikog stručnjaka za odgoj djece

Kako razviti dobar osjećaj vrijednosti kod djeteta; kako ga pohvaliti, a ne pretjerati u tome te što je ključno kako ne bismo upali u zamku popustljivog odgoja

Danski obiteljski terapeut Jesper Juul ustaljene je principe odgoja doslovno preokrenuo naglavačke. Djeca ne trebaju granice, nego odgoj svojih roditelja. Roditelji se ne trebaju prijetiti posljedicama, već biti vjerodostojni i vođe obitelji. Ovo su samo su neke od vrijednosti koje je za života nastojao propagirati ovaj obiteljski terapeut koji je svjetsku slavu stekao kao autor jedne od najpopularnijih knjiga o odgoju krajem 20. stoljeća, Vaše kompetentno dijete - prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. U izdanju nakladničke kuće Harfa objavljena je i njegova knjiga „Od odgoja do odnosa – Autentični roditelji – kompetentna djeca“, u kojoj autor govori kako je odvažiti se na iskren razgovor s djecom ključ ispunjenoga obiteljskog života u kojemu se i roditelji i djeca mogu razvijati u najboljem smjeru. Knjiga je plod dugogodišnjeg rada s obiteljima, svojevrstan je praktični priručnik za svaki dan i rezultat njegova razgovora o odgoju s novinarkom Ingeborg Szöllösi neposredno prije smrt.U ovoj knjizi obrađuje se niz tema, od preuzimanja odgovornosti, preko samopouzdanja i samosvijesti do toga kako reći „ne“, no mi smo izvukli tri ključne stvari koje nam je u naslijeđe ostavio ovaj veliki stručnjak za odgoj.

O SAMOSVIJESTI
Samosvijest je važna, ali ona je i jedina stvar koju djetetu ne možemo dati. Možemo se jedino truditi da je ne uništimo. Samosvijest je osjećaj vrijednosti, dobar osjećaj o sebi koji ne ovisi o osobnim postignućima. Naime, velika je razlika između samosvijesti i samopouzdanja. Samopouzdanje ovisi o našim postignućima, o stvarima koje radimo, a samosvijest je ono što jesmo, neovisno o stvarima koje činimo. Samosvijest raste u djetetu ako je ne uništimo. Jedan od najmoćnijih načina na koji možemo uništiti samosvijest kod djeteta jest nešto što se naziva moć definiranja. Roditelji taj alat često koriste, a da ni ne primjećuju. Svaki put kad se djetetu obratimo riječima: ‘Ti si’ ili ‘Ti nisi’, kad njegove postupke definiramo riječima: ‘Ti si dobar’ ili ‘Ti si zločest’, uništavamo djetetovu samosvijest.

O POHVALAMA
Govorio je i o tome kako nema ništa loše u tome da pohvalite dijete. Dapače, to treba činiti. Stvar je u tome da ne treba preuveličavati stvari. Pohvalite dijete kada nešto postigne i učini, ali nemojte se uhvatiti u zamku stalnih pohvala za gotovo smiješne stvari. Danas roditelji pretjeruju s pohvalama, a to nije dobro za razvoj djetetove samosvijesti. Na početku su pohvale dobre, no onda postaneš ovisan o njima i potrebno ih je sve više i više.

Ne treba ponavljati obrasce napamet niti verglati unaprijed

naučene rečenice: pohvala treba biti osobna, treba izražavati kako se vi

osjećate. Primjerice: ‘Sretan sam što si naučio vezati cipele jer to ja više ne

moram raditi za tebe’. Ili: ‘Sretan sam što si naučila sama koristiti vilicu i

nož’. To su dobre, iskrene pohvale jer govore o vama. No roditelji često

koriste ‘roditeljski jezik’ i hvale dijete za besmislene stvari, a onda pohvala

gubi smisao.

Roditelji često govore automatski, poput robota. Pohvala je

automatska, naučena rečenica. To funkcionira prvih šest – sedam mjeseci

djetetova života, kada roditelji mogu reći gotovo bilo što, sve dok je glasno i

popraćeno smijehom i grimasama. No kasnije moraju pronaći osobni jezik i osobni

izričaj inače ih djeca prestaju slušati. Kad čuju neke rečenice, jednostavno se

isključe - one ‘zvuče kao mama’. I tada se dogodi da imate petogodišnjaka koji

odbija poslušati što mu govorite ili s kojim nemate nikakav odnos. Ili stvari

‘puknu’ u pubertetu - iako najčešće ‘puknu’ ranije, samo što to roditelji ponekad

ne primijete, odnosno ne pronađu pravi uzrok problema - a pravi uzrok, pravi

problem koji treba rješavati uvijek je u nama, a ne u djetetu.

O POPUSTLJIVOM ODGOJU
To je današnja tendencija da se djeci dopušta baš sve. No, ne treba osuđivati te ljude - oni se trude najbolje što znaju, pokušavaju u svojim roditeljskim ulogama biti bolji nego što su njihovi roditelji bili u svojima. Popustljivi roditelji mogu se svrstati u tri skupine. Jedni su neoromantičari koji žele stvoriti mali raj na zemlji u kojem bi svi bili uvijek sretni - što je nemoguće. Takvi roditelji izbjegavaju sukobe jer sukob znači da si loš. Druga skupina roditelja su oni koji slijede put manjeg otpora. To je najčešće u bogatim obiteljima u kojima oba roditelja mnogo rade i kada dođu kući, žele svoj mir. Zato će im dati što god treba, samo da imaju taj neki mir. Treća skupina roditelja su oni odrasli u lošim obiteljima koji su bili jako povrijeđeni. Oni ne žele ponoviti ta iskustva i misle da je sve bolje od vikanja. Roditelji su danas pobrkali želje i potrebe djece. Primjerice, većina djece bila bi savršeno sretna da ih roditelji puste da jedu u nekom restoranu brze prehrane. To je dječja želja, no dječja potreba je imati uravnoteženu i zdravu prehranu. To su dvije različite stvari. Razlika je prilično jasna, no da biste bez poteškoća određivali što je djetetova legitimna želja, a što njegova stvarna potreba, morate imati dobru komunikaciju s njim, a to je često problem.

Tekst: Roditelji.hr
Fotografija: Shutterstock

Najnovije

Najpopularnije