Šest mjeseci nakon "lock downa“ i vrhunca pandemije, čak 70% djece, češće nego prije, osjećaju se tužno, zabrinuto i preplavljeno strahom i drugim negativnim emocijama. Briga o mentalnom zdravlju djece stoga je postala izazovnija nego ikada prije. Ma koliko nam se ponekad čini da djeca nisu uključena u egzistencijalne brige, njihovo stanje pogoršava se i, kako su pokazala globalna istraživanja, s padom životnog standarda te učestalom zabrinutošću roditelja. Djeca vide i osjećaju sve što se događa unutar četiri zida, pa makar to i "na prvu“ ne pokazuju.

"Djeca iz cijelog svijeta poslala su nam jasnu poruku šest mjeseci nakon pandemije - s njima definitivno nije sve u redu", kaže Justin Ruben, direktor tvrtke ParentsTogether, napominjući kako su milijuni djece suočeni s krizom obrazovanja i mentalnog zdravlja te će, ne poduzmemo li hitno nešto, generacije djece doživjeti nepopravljivu štetu.

Otprilike 47% roditelja izjavilo je da se brine za mentalno zdravlje svog djeteta, a 45% njih imalo je više izazova povezanih s ponašanjem djeteta od početka pandemije nego inače. Istraživanje je pokazalo i to da djeci najviše nedostaje mogućnost druženja bez brige da će se zaraziti – bilo oni sami ili da će zarazu prenijeti na starijeg člana obitelji, a mnogi su i zabrinuti hoće li njihovi roditelji ostati bez posla zbog neizvjesne situacije.
"Dosadašnja iskustva naučila su nas da su roditelji ti koji u svakoj krizi mogu napraviti ogromnu razliku u načinu na koji se dijete nosi s problemom, pružajući sigurnost ili, pak, produbljujući brige. Kad se zadovolje neposredne tjelesne potrebe vašeg djeteta, ključno je ispunjavanje njegovih emocionalnih potreba kako bi im pomogli da se nose sa svojom zbunjenošću, tjeskobom ili strahom“, savjetuju stručnjaci.

Djeca će se općenito 'odskočiti' ako su tijekom neke krize, pa i pandemije, u svojim životima dobila emocionalnu potporu brižnih odraslih osoba i ako su naučila nositi se s emocionalnim stresom kroz vještine i tehnike koje im pomažu. To mogu biti tjelesna aktivnost, različiti hobiji, metode opuštanja, ali - dakako - najbolje djeluje razgovor i osjećaj sigurnosti koje dijete treba dobiti od dvojih roditelja. Zato su roditeljska ljubav i podrška toliko važni: smireni roditelji potiču smirenu djecu.

Ako trenutačno ne možete biti smireni, zbog okolnosti koje proživljavate, ako vam je sve ovo teško, obratite se za pomoć stručnjacima. Jer, kako biste mogli pomoći vašoj djeci, morate pomoći sebi, tj. pronaći način kako smanjiti stres, strah od neizvjesnosti i tjeskobu. Naša djeca će iz ovog izaći čvrsta samo ako imaju podršku roditelja.

"Iz prijašnjih kriznih situacija, primjerice iz Domovinskog rata, iz kojeg imam iskustvo rada s djecom i odraslima koji su doživjeli traumu, mogu reći kako nas kapacitet djece za oporavak, otpornost te posttraumatski rast može iznenaditi. U pružanju podrške svojim pacijentima koji su doživjeli traumatska iskustva nerijetko sam bila fascinirana njihovom unutarnjom snagom. Neka djeca uspijevaju u relativno kratkom periodu prevladati značajne životne izazove te pokazati iznimni kapacitet čak i za osobni rast. S druge strane, životna putanja nekih nakon suočavanja sa stresom i traumom biva značajno promijenjena u negativnom smjeru. U rukama stručnjaka mentalnog zdravlja odgovornost je nastojati ublažiti posljedice krize na mentalno zdravlje djece i odraslih te pružiti adekvatnu podršku djeci i odraslima čije je mentalno zdravlje narušeno. Ono što znamo je kako je važnost pravodobne psihološke pomoći nužna kako bi negativne posljedice ublažili i posebno voditi računa o posebno ranjivim skupinama djece i mladih, što ne ovisi toliko o dobi koliko o drugim važnim faktorima - poput ranijih traumatskih iskustava, kvaliteti podrške iz obitelji, bliskim odnosima, stabilnosti uvjeta odrastanja… neka djeca su nam uvijek ranjivija i trebaju posebnu pažnju odraslih“, pojašnjava rof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. I istraživanja ove Poliklinike pokazala su kako su regresija u ponašanju, burne emocionalne reakcije, povlačenje u sebe..., samo dio problema s kojima se susreću djeca i roditelji u Zagrebu zbog pretrpljenog potresa, a tu je i 30-ak posto mališana koji s iskustvom karantene pokazuju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Zbog svega toga su najavili provođenje screening pedijatrijske, ali i studentske populacije, kako bi se na vrijeme uočili alarmantni znakovi u ponašanju i na njih adekvatno reagiralo.

"Nema 'one size fits all' savjeta, ali sve ono što čini kvalitetno roditeljstvo i inače, vrijedi i sada. Pronađite vrijeme za sebe i dijete i zajedničke aktivnosti u kojima oboje uživate. Neke od prijedloga ovisno o dobi možete pronaći na platformi Podrška na dlanu. Vodite računa i o svojim i o djetetovim reakcijama, ako prepoznate promjene koje vas brinu, potražite podršku stručnjaka. Pronađite vrijeme i dajte prednost razgovoru nad drugim aktivnostima, pogotovo u vrijeme praznika. Vodite računa da dijete ostane povezano s vršnjacima, a vi s osobama koje su vam podrška, a danas nam suvremene tehnologije omogućavaju da iako nismo zajedno, ostanemo blizu jedni drugih. Sjetite se i drugih kriza koje ste prošli i svega onoga što vam je pomoglo da se bolje nosite s izazovima - razgovarajte s djetetom o njegovim ranijim iskustvima i podsjetite ga kako je i to prošlo, a proći će i izazovi s kojima se danas suočavamo. I najvažnije, budite nježni i prema sebi, i prema djetetu. U okolnostima u kojima se nalazimo, briga o sebi mora biti na prvom mjestu. Neka to bude nešto što vaše dijete uči gledajući vas", savjetuje Ella Selak Bagarić, magistra psihologije u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Tekst: D. P.
Fotografije: Shutterstock