Upoznajte žene koje stoje iza Vježbaonice sreće, mjesta gdje djeca 'rastu' i postaju smireni i ispunjeni ljudi

U "Vježbaonici sreće“ sve je započelo s meditacijom. Možete li nam reći kako ste s uopće zainteresirali za nju i kako nam ona može pomoći u odgoju djece?
Tako je. Naš prvi objavljeni "alat za sreću" bila je upravo naša autorska meditacija. Tada je to bila prva snimljena i na You Tube-u objavljena dječja meditacija na našem jeziku. Tamara je u svojoj meditaciji dobila ideju - snimiti dječju meditaciju - te je svoju ideju odlučila slijediti. Napisala je dječju meditaciju "Zlatna prašina" za svog tadašnjeg predškolarca kako bi mu olakšala odlazak na spavanje. Tihana je meditaciji dala svoj ugodni glas i ona je ubrzo postala viralna, a "Vježbaonica sreće“ dobila je brojne poruke podrške roditelja, učitelja i odgojitelja koliko djeci meditacija služi. Zašto meditacija? Upravo zato jer je ona fantastična psihološka vještina koju možemo podučiti sebe i svoju djecu. Meditacija nam pomaže da pronađemo toliko potreban unutarnji mir i da smirimo nemiran vlastiti um. Ima li bolje vještine koju bismo željeli da posjeduju naša djeca?

Tihana je napustila svoj posao u školi kako bi se posvetila ovom poslu. Je li bilo teško donijeti takvu odluku, iz kojeg razloga ste je donijeli te kako je reagirala okolina?
Radila sam osam godina kao profesorica hrvatskog jezika u školi i bilo je to, po mnogo čemu, važno razdoblje moga života. Ipak, moja velika ljubav bile su, još od studentskih dana, gluma i dramska pedagogija tako da sam godinama vodila razne dramske radionice, a 2011. godine osnovala sam udrugu Kreativni centar "Košnica“ i dramski studio koji danas pohađa stotinjak malih i velikih glumaca. Budući da sam uz posao u školi uvijek radila i neke druge poslove, poput uređivanja dječjeg časopisa "Bambbino“, vođenja dječje emisije na televiziji, sinkroniziranja crtanih filmova, glume u predstavama, nitko se nije previše iznenadio kada sam obznanila da odlazim iz školskog sustava. Međutim, upravo me rad u školi izuzetno senzibilizirao da znam s kakvim se sve problemima susreću djeca, ali i kolegice i kolege koji rade u školama i vrtićima. Upravo je iz tog iskustva, a osobito i iz iskustva vlastitog majčinstva, nastala moja velika potreba i želja da s Tamarom osnujem "Vježbaonicu sreće“. Mnoge alate, metode i vježbe iz "Vježbaonice sreće“ unosim u svoj dramsko-pedagoški rad, kao što i dramske metode oplemenjuju aktivnosti koje radimo u "Vježbaonici sreće“. To je jedna divna simbioza.

Tamara još uvijek radi u školi. Primjenjujete li metode iz Vježbaonice sreće i u nastavi sa svojim učenicima i ako da, koje ste benefite primijetili i na što djeca najbolje reagiraju?
Tijekom redovne nastave vrlo malo stignem primijeniti aktivnosti i vježbe iz "Vježbaonice sreće“ budući da predajem engleski jezik. Ono što uvijek mogu je započeti svaki nastavni sat s osmijehom i uklopiti neku vježbicu fokusa, koncentracije u svoj redovni rad, kao što to može i bili koji drugi učitelj koji to želi. Međutim, upravo zato jer sam primijetila koliko mojim učenicima trebaju i nedostaju takvi alati počela sam u školi voditi izvannastavnu aktivnost "Vježbaonica sreće“ na koju mogu dolaziti učenici koji to žele. Benefiti su brojni i djeca ih prepoznaju te je zato svake godine naša "Vježbaonica sreće“ u školi puna. To je sat na kojemu djeca govore o tome kako se osjećaju, što ih muči, sat na kojemu su u potpunosti prihvaćeni baš takvi kakvi jesu. Svi se volimo osjećati dobro, a to je sat na kojemu se sva djeca osjećaju dobro i zato u svemu rado sudjeluju. Ako nešto ipak moram izdvojiti, reći ću da jako rado meditiraju i otkrivaju mir u sebi. Kad biste pitali moje učenike da opišu taj sat, rekli bi vam da je to pravi sat sreće.

U Vježbaonici, pomoću različitih "alata“, vježbate samoregulaciju, koncentraciju, empatiju… Možete li malo pojasniti koji su to alati i u kojoj mjeri mijenjaju život?
U "Vježbaonici sreće“ naglasak smo stavili na samopouzdanje, odgovornost, samoregulaciju emocija, asertivno komuniciranje, empatiju, vještine koje djeca trebaju od najranije dobi učiti kako bi izrasli u zdrave i sretne ljude. Danas i znanost potvrđuje kako su nam su nam upravo te vještine, vještine emocionalne inteligencije, presudne za sretan i ispunjen život. Međutim, današnja djeca su izrazito kognitivno inteligentna, ali socioemocionalne vještine su im slabije. Upravo zato na svojim radionicama sreće radimo razne vježbe kojima potičemo emocionalnu inteligenciju djece. Pritom djecu učimo da su sve naše emocije vrijedne, da ne postoje loše i dobre emocije, već da postoji prihvatljiviji i bolji način na koji možemo izraziti neke snažne emocije poput, recimo, ljutnje. Djeca izuzetno dobro reagiraju i brzo usvajaju sva ta znanja, a osobito smo ponosne i sretne kada dobijemo povratnu informaciju od roditelja kako su se djeca dobro zauzela za sebe u nekoj situaciji ili primijenila neki alat koji smo s njima radili na našim radionicama sreće.

Prošle ste godine izdale i seriju slikovnica o socioemocionalnim kompetencijama u sklopu izdavačke kuće „Evenio“ a dobile ste i posebnu pohvalu Nagrade Grigor Vitez za ovu seriju slikovnica. Recite mi malo više informacija o vašim slikovnicama.
S oduševljenjem smo prihvatile ideju izdavačke kuće “Evenio” da napišemo slikovnice koje će se baviti temama koje su inače u fokusu našeg rada u “Vježbaonici sreće”. Tako je nastala serija od četiri slikovnice koje se bave sociomecionalnim kompetencijama. "Gospodin Iz i gospođica Po“ priča je o odgovornosti u kojoj likovi, Iz i Po, uče djecu da njihovi izbori i odluke koje donose imaju svoje posljedice. Slikovnica "Ana i gospodin Strahojed“ pomaže djeci prevladati vlastite strahove i osnažiti im samopouzdanje. "Mirko Bjesomirko“ je priča o samokontroli odnosno o samoregulaciji emocija, a slikovnica "Gospođica Hoću“ govori o asertivnosti odnosno o razvoju vještine iskrenog izražavanja vlastitih stavova, osjećaja i mišljenja na način koji ne povređuje druge. Želja nam je bila da djeca kroz maštovite priče i likove u našim slikovnicama pronađu savjete za nošenje sa svakodnevnim situacijama u kojima se nađu, a stručnjacima i roditeljima priče mogu poslužiti i kao odgojni alat za proširenje ovih tema i razgovor s djecom. Ipak, te slikovnice nisu jedine naše slikovnice. Tamara je godinu prije objavila i svoju prvu mindfulness slikovnicu "Ovdjezemska“ u izdanju izdavačke kuće Harfa te smo posebno ponosne i na nju.

Za današnju djecu često se kaže da su egocentrična, da im nedostaje empatije. Što vi mislite o tome?
Mi u Vježbaonici sreće ne volimo generalizacije pa se tako ne bismo složili ni s ovom. Prije bismo rekli da su djeca odraz našeg odgoja, a današnji roditelji imaju izazov jer su iz jednog autoritarnog odgojnog stila, kakav je bio u prošlosti, u velikoj mjeri prešli u potpuno suprotan, a to je permisivni odgojni stil. Zato imamo dojam da su mnoga djeca danas egocentrična i da misle kako se cijeli svijet vrti oko njih. Roditelji često imaju problem s postavljanjem granica koje su općenito jedan od najvećih odgojnih izazova roditelja. S druge pak strane, djeca trebaju i žele jasne granice u svom životu, jer im to daje osjećaj sigurnosti. Roditelji često misle da postaviti granicu znači neprekidno biti strog, a zapravo bi proces postavljanja granica mogao biti puno bezbolniji kako za roditelja tako i za dijete. Dijete možemo uključiti u stvaranje pravila i granica, tada će ono osjetiti da ga poštujemo i da želimo imati ravnopravni odnos s njime pa ćemo puno lakše postići neki dogovor. Osim toga na ovaj način razvijat ćemo kod djeteta osjećaj samostalnosti, poticati iznošenje vlastitih stavova, osjećaja i misli, zauzimanje za sebe...

Koji biste savjet dali modernim roditeljima: gdje danas najviše griješe i što bi hitno trebali promijeniti?
Roditeljima zaista nije lako, često se osjećaju krivim jer, ili nemaju dovoljno vremena za svoju djecu ili ih muče brojni odgojni izazovi koje nosi današnje vrijeme. Naš najiskreniji savjet je da roditelji najprije otklone osjećaj vlastite krivnje, prihvate situaciju kakva jest i gledaju kako mogu unaprijediti i osnažiti svoj odnos s djetetom svaki dan. Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važno da je i roditelj svjestan snažnog utjecaja na koji njegova samokontrola i način na koji se ponaša i djeluje  utječe na djecu. Djecu možemo podučiti samo ako smo zaista prisutni u njihovom životu i ako im to pokazujemo primjerom.  Da bismo to znali, prvo trebamo naučiti biti svjesni i budni u svom životu, a to je vještina koja se vježba. Duboko vjerujemo da trebamo krenuti od promjena u vlastitoj obitelji da bismo svjedočili promjenama u društvu i šire.  Voleći i poštujući sebe i vlastite granice učimo djecu kako da vole i poštuju sami sebe i druge ljude. Zamislimo samo kako bi lijepo bilo da prenesemo sve te divne vještine i sposobnosti na našu djecu i oni to prenesu na svoju djecu, kakav bi to divan utjecaj imalo na naše buduće naraštaje!

Kako se situacija s koronavirusom odrazila na vaš rad i koji su vam planovi za jesen?
Situacija se odrazila na sve pa tako i na nas. Naše vježbanje sreće nam je i u ovoj situaciji pomoglo da se trudimo prihvatiti ono što ne možemo promijeniti. Tako smo prihvatile da smo propustile dvije međunarodne konferencije na koje smo bile pozvane i brojne radionice i gostovanja po knjižnicama koja jako volimo. Međutim, vježbanje sreće znači i prihvaćanje da svaki izazov nosi nešto novo, neku novu nadu, nešto čemu se možemo okrenuti. Tako smo se obje posvetile pisanju i stvaranju nekih novih ideja, radionica i priča. I zato ćete uskoro moći čitati neke naše nove slikovnice čemu se jako veselimo. Ipak, naš najvažniji plan je ostati sretne i ako se svi naši planovi izjalove. To od srca želimo i svima vama i vašim čitateljima!

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: privatno vlasništvo