Psihologinja Roje Đapić: 'Što se događa kad roditelji previše popuštaju djeci te je li kazna dobra metoda odgoja?'

"Vijeće Europe definiralo je četiri stupa roditeljstva od kojih uvijek volim početi kada govorimo o odgoju djece. To su: brižno ponašanje, pružanje strukture i vodstva, priznavanje djetetove individualnosti i osnaživanje djeteta. Ukratko rečeno, roditeljska odgovornost je bezuvjetno prihvaćati i osnaživati dijete kao osobu uz nježnost, ali i jasna pravila ponašanja. Jednako kao što djetetu treba ljubav i briga roditelja, treba mu spomenuta struktura i vodstvo. Jednako kao što dijete od roditelja uči empatiju i emocionalnu regulaciju, uči pravila ponašanja, odgovornost i činjenicu da naša djela imaju posljedice – kako pozitivne, tako i negativne“, kaže psihologica Roje Đapić napominjući kako su želje i potrebe djece nerijetko u neskladu. Naime, iako često žele da nema pravila, dječja potreba upravo je suprotna.

"Kad bismo se vodili samo željama djece, vjerojatno ona ne bi redovno išla u školu, liječniku, jela bi samo slatkiše, bila bi pred malim ekranima po cijele dane i slično. Dijete se ima pravo ljutiti, biti tužno i razočarano kada roditelji postavljaju granice. Dijete ima pravo testirati te granice i snagu okvira koji roditelji pružaju. Pri tome uvijek možemo djeci validirati njihove emocije i utješiti ih, pokazati da su voljeni i prihvaćeni, međutim da to neće utjecati na promjene pravila i popuštanje. Jednom kad roditelji pokažu nedosljednost i popuste na znakove dječjeg nezadovoljstva, bilo jer im je tako lakše ili jer ne mogu istolerirati dječji negativni afekt, raste vjerojatnost da će se dijete jače i više buniti protiv postavljenih granica, ne bi li došlo do ostvarenja svojih trenutnih želja“, kaže psihologica i napominje kako roditelji često krivo tumače savjete psihologa, u smislu da psiholozi propagiraju podilaženje djeci. I, uistinu, nerijetko se stječe dojam da se mnogi roditelji boje svoje djece i prepuštaju im "kormilo" kako bi se osjećala dobro i kako njihovi osjećaji ne bi bili povrijeđeni. Jesmo li generalno popustljiviji u odgoju nego prijašnje generacije i zašto to (ni)je dobro?

"Tradicionalni odgoj uvelike je drugačiji od suvremenog. Ranije su se rijetki uopće propitivali o odgojnim metodama kao što to čine danas, tako da suvremeno doba nosi brojne pomake naprijed. Međutim, u isto vrijeme roditelji su preplavljeni količinom informacija, savjeta, smjernica iz provjerenih, a često i neprovjerenih izvora. Na dječja prava mnogi roditelji gledaju uz otpor jer je zbog površnog prikazivanja struke lako steći dojam da danas djeca imaju sva prava, a nemaju obveze, da se pretjerano štiti djecu, a nimalo roditelje i tako dalje. Zapravo, ako zaista uđemo dublje u dječja prava, vidjet ćemo da su apsolutna permisivnost i stavljanje djeteta u ulogu vođe obitelji u suštoj suprotnosti s dječjim pravima. Neki roditelji iz najbolje namjere upadnu u tu zamku i važno ih je stručno podržati, kako radi njih samih, tako i u interesu zdravog razvoja djece“, savjetuje Roje Đapić.

Mnogi roditelji, kad ne znaju što bi, podliježu ultimatumima u smislu "Ako ne napraviš to, nećeš to i to...". Kad se govori o ultimatumima, taj izraz ima jako negativnu konotaciju. Naravno da nije djecu preporučljivo izlagati ultimatumima ili prijetnjama, međutim, sasvim je u redu, dapače i poželjno, upoznati djecu s posljedicama njihovog ponašanja i dati im razvojno primjerenu odgovornost za svoje odabire. Primjerice: "Možeš napisati zadaću sada i onda ići s bratom na nogomet. Možeš odlučiti i zadaću ostaviti za kasnije, no u tom slučaju nećeš ići s bratom na nogomet“.

"Važno je dosljedno se držati onoga što kažemo i prihvatiti da dijete napravi izbor koji nam se čini pogrešnim, dok god objektivno ne ugrožava sebe ili druge“, savjetuje ova psihologica.

Posljedice ponašanja dijele se, kaže, na potkrepljenja i kazne. Glavna razlika je u tome što potkrepljenja povećavaju vjerojatnost pojave nekog ponašanja, a kazne smanjuju vjerojatnost pojave nekog ponašanja u budućnosti. Potkrepljenje može biti pozitivno, dakle pružanje nečeg što je djetetu ugodno poput nagrade (npr. „Kad pospremiš sobu, dobit ćeš dodatnih pola sata za igru vani s prijateljima“), ili negativno, odnosno ukidanje nekog djetetu neugodnog podražaja/aktivnosti (npr. „Iako je večeras tvoj red da opereš suđe, kako si pospremio i svoj, i bratov dio sobe, mi ostali ćemo ga oprati“). Kazna također može biti pozitivna, tzv. kazna zadavanjem, u kojoj se djetetu uvodi neki neugodan podražaj ili aktivnost (npr. „S obzirom na to da nisi prošetao psa kad si trebao, ovaj tjedan ti šećeš psa svako jutro“) ili negativna, odnosno oduzimanje nečeg što je djetetu ugodno (npr. „S obzirom na to da si zakasnio doma, ovaj vikend nema večernjih izlazaka“).

"Poželjno je da posljedice ponašanja imaju veze sa stvarnim ponašanjem te da se djetetu, kad je to moguće, pruži prilika da „popravi“ štetu, poput šetanja psa cijeli tjedan jer nije prošetalo psa kad je trebalo pa su to morali učiniti drugi članovi obitelji. Važno je također da se obrati pažnja i na poželjna ponašanja koja treba nagraditi. Neki roditelji kažu da je to ionako djetetov zadatak pa se ne treba posebno isticati, no to ne moraju biti velike nagrade – nekad je dovoljno da roditelji primijete, pohvale i daju pažnju djetetu i kad je sve učinilo kako treba. Pažnja roditelja najjače je potkrepljenje ponašanja djeteta i, ako ju ne mogu dobiti dobrim metodama, naći će one loše. Konačno, važno je da djeca razumiju pravila i posljedice ako želimo da nešto nauče iz iskustva“, savjetuje Roje Đapić.

Kad biramo nagrade i kazne za dijete, one se trebaju ticati djetetovih želja, a ne potreba. Ukidanje kontakta, ljubavi i dostupnosti roditelja ili s druge strane potreba da ih dijete zaslužuje nisu primjerene posljedice ponašanja. Želimo da djeca imaju sigurnost, da se osjećaju vrijednima ljubavi i poštovanja za same sebe i sve daljnje odnose u životu. Također je važno odvojiti dijete i ponašanje. Iako nam se ne sviđa neko ponašanje djeteta, ne znači da nam se ne sviđa dijete ili da je ono "zločesto“. Iako se nama odraslima to nekad čini jasno samo po sebi, djeci je to važno stalno ponavljati i naglašavati.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: Shutterstock i orivatni arhiv