Da i najljepše ljubavne priče nailaze na izazove, dokazuje jedan od omiljenih parova domaće scene, 31-godišnja voditeljica Doris Pinčić Rogoznica i godinu dana mlađi glazbenik Boris Rogoznica, koji se, kako piše Story, razvode. Prije nekoliko mjeseci počelo se šuškati da postoje problemi u njihovu braku, oboje već neko vrijeme ne nose vjenčano prstenje, niti objavljuju zajedničke fotografije na društvenim mrežama, a - kako piše Story, čini se da posljednjih tjedana i ne žive zajedno. Tako je ovaj par, koji se vjenčao 6. rujna 2013. godine u zadarskoj katedrali Sv. Stošije, a koji imaju doje djece - Gitu i Donata - postao, čini se, dio poražavajuće statistike prema kojoj se sada već svaki treći brak u Hrvatskoj raspada.

View this post on Instagram

A post shared by Doris Pinčić Rogoznica (@dorispincicrogoznica_doda) on

Razlozi su rastave vrlo individualni, a roditeljima je najčešće najveći problem kako će na rastavu braka reagirati djeca. Znatan broj roditelja zbog toga ostaje u bračnoj zajednici - što ne mora biti, a vrlo često i nije, najsretnije rješenje, smatraju Jelena Vrsaljko, psihoterapeutkinja, trenerica komunikacijskih vještina i Tatjana Gjurković, dipl. psihologinja, certificirana terapeutkinja igrom, koje su za Roditelje.hr otkrile kako poštedjeti djecu negativnih posljedica rastave braka roditelja i omogućiti im zdravo i sretno djetinjstvo.

Rastavu braka svojih roditelja djeca doživljavaju kao gubitak. Naime, kako se nakon rastave jedan od roditelja seli iz zajedničkog doma, dijete zapravo na neki način gubi jednog roditelja. U velikoj većini slučajeva taj roditelj ostaje bitan dio djetetova života, uključen u njegov odgoj, plaća alimentaciju, provodi s djetetom svaki drugi vikend i dva poslijepodneva tjedno, ali nije više s tim djetetom onako kao što je bio prije. Kada dijete dođe iz vrtića ili škole, neće zateći njegove papuče, njegovu četkicu za zube, kućni ogrtač ili novine koje je to jutro čitao. Jednostavno na neki način odlazi iz djetetova života. I to je gubitak. A za svaki gubitak u životu jako je važno da prođemo fazu žalovanja kako bismo se prilagodili novonastaloj situaciji. Ta faza može različito trajati i vrlo je individualna za svako dijete.

Za razliku od odraslih, djeca nemaju emotivnu i kognitivnu zrelost da shvate što se događa s njihovim roditeljima. Pritom ne mogu verbalizirati sve što misle i osjećaju (strah od napuštanja, zabrinutost za roditelje, tugu, ljutnju na roditelje, potištenost, osamljenost, odbačenost), ali svoja stanja često pokazuju ponašanjem (nemirom, frustracijom, agresijom, destrukcijom, nesanicom, raznim tjelesnim tegobama). Kod djece čija su oba roditelja i dalje angažirana i prisutna te ne vode osobne bitke preko mališana faza prilagodbe bit će kraća, a dijete će bez obzira na prvotni šok i nevjericu brže prihvatiti novu situaciju.

Vrlo često djeca sebe okrivljavaju za razlaz roditelja. To je u skladu s njihovom razvojnom dobi, u kojoj prevladava tzv. egocentričan način mišljenja. Važno je naglasiti da dijete ne može predvidjeti daljnji tijek događanja, kao ni rješenje takve situacije. Stoga mu je nužna pomoć druge osobe kako bi moglo razumjeti da ono nije uzrokovalo razlaz roditelja i potrebno mu je pružiti osjećaj sigurnosti da će se roditelji i dalje skrbiti za njega.

Nije rastava to što najviše šteti djetetu, nego je to sukob roditelja, neovisno o tome jesu li u braku ili ne. Djeca tijekom rastave imaju pravo na zaštitu oba roditelja, a što to sve uključuje, pročitajte OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografije: Instagram