Intervju s Mateom Blažević: Stalno popravljanje sebe iz potrebe da budemo savršeni roditelji, nužno vodi u nezadovoljstvo i frustraciju

Čast nam je na portalu ugostiti Mateu Blažević koja radi kao psihologinja i vodi Psihološki centar Blažević. Uz rad s odraslima, radi individualno i grupno s djecom te adolescentima. S još tri prijateljice i kolegice osnovala je Centar Meleta. Nakon šestogodišnje edukacije u Centru za integrativni razvoj (CIR), priključila se učiteljskom timu. Uz to, jedna je od suosnivačica programa za roditelje Svjesno roditeljstvo. Dio je i učiteljskog tima dvogodišnjeg programa Kliničke ekspresivne art terapije (CEAT). Uz velik poslovni angažman ne zaboravlja na privatnost gdje veliku pažnju i važnost posvećuje svom partnerskom odnosu i prijateljstvima.

Iza naziva programa Svjesno roditeljstvo krije se petero strastvenih stručnjaka i roditelja. Imamo različita iskustva, profesionalna i osobna. Laszlo i Tomo su osnivači škole za osobni razvoj - Centar za integrativni razvoj, Maja je stručnjakinja za rani razvoj djece, Mihaela se posvetila radu s odraslima, a ja, Matea, dječja sam psihologinja. Za mene je ovaj program prostor u kojem želim podsjetiti odrasle na njihova dječja iskustva i koliko su im bila važna tada kada su se događala, da bi bolje osjetili vlastito dijete koje odgajaju. Prvo osjetili, a zatim i razumjeli. Vjerujem da je to put prema odnosu u kojem se i roditelj i dijete dobro osjećaju.

Koliko je po vašem mišljenju danas osvještenih roditelja i po čemu ih možete prepoznati?

Puno. Ali na kognitivnoj razini. Svjedočimo porastu interesa za dječji razvoj i blagostanje, što je samo po sebi nužno i dobrodošlo, no sa sobom nosi i neke neželjene posljedice. Samim učenjem teorija o odgoju koji je “ispravan”, roditelji često imaju potrebu sebe iznova i iznova popravljati. Stalno popravljanje sebe iz potrebe da budemo savršeni (roditelji i odgajatelji) nužno vodi u nezadovoljstvo i frustraciju. Na taj način budućim generacijama, iskustveno, prenosimo poruku da nisu dovoljno dobri ako njihovo osjećanje i ponašanje nije u skladu s trenutno vodećim teorijama. Nemojte me krivo shvatiti - edukacija o dječjem razvoju je nužna. Ona ispravlja kriva uvjerenja kao što je uvjerenje da djeca ne pamte što se dogodilo u njihovom životu prije prve godine pa nije bitno kako se roditelji do tada ponašaju (jedan od primjera koje sam čula u zadnje vrijeme). To je predverbalan period kada je djetetov limbički sustav vrlo aktivan u pamćenju emocionalnih iskustva, iako ih dijete još ne zna izraziti riječima. Samo želim naglasiti da uz edukaciju, učenje mora biti i iskustveno. Inače, podliježemo perfekcionističkim zahtjevima koje je nemoguće zadovoljiti.

Koliko je teško biti roditelj u današnje vrijeme, zbog čega?

Svaka generacija odraslih na svoj način ponavlja rečenicu: “U moje vrijeme je bilo drugačije”. Poanta je uvijek ista: meni je bilo teže odrastati, vama je danas lako. Svaka nova generacije djece na svoj način ponavlja rečenicu: “Starci ne kuže stvar”. Poanta je uvijek ista: vi ne znate kako je meni jer ste odrastali u drugom vremenu, s drugim problemima i brigama. Iz moje perspektive sve generacije uvijek govore istu stvar i u tom pogledu biti roditelj danas je teško koliko je to bilo i prije 20 ili 50 godina. Forma odnosno obrasci se mijenjaju, sadržaj ne.

Ono što otežava roditeljima njihovu ulogu danas je količina oprečnih informacija koja nas okružuje i izostanak povjerenja u institucije čija je uloga odgajanje djece i savjetovanje roditelja.

Radite li i s djecom ili samo s roditeljima, koji se problemi najčešće pojavljuju?

Većina obitelji koja odluči potražiti pomoć dolazi s pričom “moje dijete ima problem...”. I to je istina. Ali istina je i da je dijete najslabija karika u obitelji. Ako obitelj promatramo kao cjelinu, da bi se jedan dio te cjeline mogao mijenjati, i drugi njeni dijelovi to trebaju činiti. Kada izdvojimo dijete kao problematično u obitelji, šaljemo poruku djetetu da s njim/njom nešto nije u redu. Paradoksalno tome, dajemo djetetu moć unutar obitelji koju ono ne može nositi niti imati. Dajemo moć i očekivanje da kada se dijete popravi, s obitelji-cjelinom će sve biti u redu. To je velika stvar za staviti na leđa djeteta. Zato je jedan od prvih razgovora koji imam s roditeljima o tome kako je naš rad zajednička aktivnost u kojoj svaki član ima svoje zadatke, i dijete i roditelji. Promatranje djeteta kao ono koje ima problem gdje se odrasli izuzimaju iz te jednadžbe je po meni osnovni problem koji traži promjenu perspektive roditelja. One obitelji koje to prihvate, u pravilu nalaze rješenja, uz pomoć, za problem s kojim se javljaju. Jako je važno naglasiti kako se ovdje ne radi o pronalaženju krivca, već o tome da svaki djelić sustava zvanog obitelj preuzme za sebe svoju odgovornost. Još nisam upoznala dijete koje na ovaj način nije bilo spremno na suradnju i promjenu.

Koliko vam je edukacija u Centru za integrativni razvoj pomogla da bolje razumijete sebe i pojam roditeljstva?

Viktor Frankl čija je knjiga Čovjekovo traganje za smislom (u izvorniku: Man’s Search for Meaning) prodana u više od deset milijuna primjeraka diljem svijeta, na samom početku svoje knjige kaže da svako vrijeme ima svoje neuroze te da je svakom vremenu potrebna njegova terapija. Kao psihologinja imala sam priliku susresti se i iskusiti različite psihoterapijske pravce, no za mene niti jedan mi nije mogao ponuditi iskustvo iza analize. Mjesta u meni koja, kroz spoj uma, tijela i emocija unutar ovog tima, otkrivam u sebi donijela su mi iskustvo da sam više od zbroja svih mojih dijelova, donijela su mi iskustva iza fragmentirane analize. Donijela su mi osjećaj cjelovitosti. Iz te perspektive smatram da treba promatrati i roditeljstvo. Količina informacija koja danas okupira roditelje otežava priliku da osjete sebe i kakvi roditelji žele biti, a ne kako biti savršen roditelj. Ne postoji jedan savršeni model prema kojem bi se sve obitelji trebale ponašati pa tako i odgajati svoju djecu. S druge pak strane, smatram da je vrijeme odbijanja spoznaja, zbog vlastitog straha, iz područja dječje i razvojne psihologije gotovo. Tu prvenstveno mislim na načine kako odrasli i dalje opravdavaju agresiju nad djecom u našoj kulturi kroz stavove tipa “i mene su tukli, a dobro sam ispao/la”.

Jeste li roditelj, koje biste vrijednosti voljeli prenijeti na dijete?

Nisam roditelj, ali to želim biti. Sjećam se kako smo prije koju godinu suprug i ja maštali o karakteru djeteta koje ćemo dobiti, koje radne navike i vrijednosti želimo prenijeti djetetu te koje škole zamišljamo da će naše dijete završiti. Danas smatram da je takvo planiranje potpuno beskorisno i utemeljeno na našim vlastitim očekivanjima koje smo imali i imamo od samih sebe. Ako mogu zamisliti jednu stvar koja mi je važna da ju prenesem dalje, to je da dijete nije produžetak mene i nije mu/joj zadatak nadopuniti mene i moja očekivanja ili umiriti moje strahove i brige.

Što roditelji mogu naučiti od djece?

Djeca su jedno od najboljih zrcala koje odrasla osoba može imati u svom životu. Iz tog ugla gledano, djeca će najvjerojatnije potaknuti najljepše i najbolnije (ponekad i najljuće) dijelove nas da se izraze. Pitanje je želimo li pogledati u to zrcalo, a zatim odvojiti našu osobnu priču od priče djeteta.

Koliko je nedostatak vremena otežavajuća okolnost za bolje odnose roditelja i djece? Kako to premostiti?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Naime, zdravorazumski je da ako nemamo vremena, to će utjecati na naše odnose. Prijatelji koje volite, ali ih vidite nekoliko puta godišnje neće znati sva vaša lica, dobit će vas u najboljem izdanju sa svim pričama koje ste spremni podijeliti. Partneri i djeca vas dobiju u svim vašim izdanjima, čak i kad mislite da nemate dovoljno zajedničkog vremena. Za početak mislim da je jako važno da roditelji dozvole sebi osjetiti na koji način provode vrijeme koje imaju na raspolaganju s djecom te da li je to vrijeme provedeno u ugodi, u svađi ili u neprisutnosti pred televizorom. Što je više ugodnog kontakta između djece i roditelja, to će htjeti više vremena provoditi skupa. I nalazit će načine da to čine.

Na koji način art terapija može pomoći djetetu s određenim poteškoćama (ili općenito djeci)?

Art terapija nije rezervirana isključivo za djecu, iako iz mog iskustva djeca lakše prihvaćaju bilo kakav oblik ekspresije sebe. Često citiram Roberta Fulghuma koji je osamdesetih godina napisao je da sve što trebamo znati naučeno još u vrtiću. Mene zanima koja su to implicitna znanja i osjećaji koje nosimo u sebi iz vrtićkih dana te kako komuniciramo s vlastitim dječjim dijelovima. Zanima me kako otkrivamo istinske želje tih dječjih dijelova te znamo li ih izraziti i ispuniti, a da istovremeno nismo destruktivni prema sebi i svijetu oko nas. Stvaranjem arta oživljavamo naše unutarnje slike, naš unutarnji svijet i imamo ga priliku istraživati, mapirati, upoznati, ali i mijenjati. Na taj način komuniciramo s našim najdubljim dijelovima za koje često smatramo da su negdje u našoj prošlosti, nesvjesni načina na koje prošlost suptilno djeluje na našu sadašnjost.

Za mene je art terapija oblik pričanja bajki, samo što u ovom pristupu bajku pričaju unutarnji dječji dijelovi nas. Nije bitno koliko godina imamo, 5 ili 65. Ako razumijemo principe i simbole te dozvolimo sebi da se izrazimo, bilo kroz tijelo ili crtež, uz dublje razumijevanje sebe polako učimo kako se izraziti. Tek tada možemo dobiti prihvaćanje i viđenost za kojom svako ljudsko biće čezne.

Koliko je zdravo za dijete jasličkog uzrasta (1 godina) da se odvaja od roditelja odlaskom u kolektiv?

Već pri samom upisu u jaslice, većina divnih odgajateljica i odgajatelja će vam reći da jaslice nisu potreba djece nego potreba roditelja. Naime, poznavajući razvoj djeteta znamo da dijete od godinu dana psihološki i socijalno još nije spremno na kolektiv. To je još uvijek vrijeme u kojem dijete treba pažnju jedne osobe s kojom je povezano. Jednostavno rečeno, mozak još nije dovoljno razvijen da savlada toliku količinu podražaja. S druge strane, djeca od treće godine (individualno je, za neku djecu to može biti 3,5 godine, a za neku 4 godine) ulaze u period razvoja kada počinju učiti socijalizaciju. Polako shvaćaju da nisu jedini te da njihove potrebe nisu jedine koje trebaju biti zadovoljene. To je vrijeme kada većina stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem djece preporučuju da se dijete uključi u neki kolektiv, vrtić. Takav oblik socijalizacije će uvelike pomoći s adaptacijom u školskom okruženju. Kada dijete dugo plače (tjednima ili mjesecima) jer je uključeno u vrtić, preporučujem konzultacije sa stručnim službama vrtića ili nekim stručnjakom koji se bavi mentalnim zdravljem djece po vašem izboru, kako bi vam pomogli u prijelaznom periodu te da vam pomognu vidjeti “gdje je zapelo”.

Koji biste stil roditeljstva koji na koje se kod nas nailazi mogli pohvaliti, a koji su prilično štetni za dijete? Možete li nam ukratko objasniti razliku između autoriteta roditelja i zastrašivanja, postoji li razlika ili to mnogi poistovjećuju?

Apsolutno postoji razlika. Svako dijete treba granicu i treba odraslog koji je autoritet jer kvalitetno postavljena granica ujedno znači i sigurnost. Dijete koje je tek prohodalo i uživa u svojoj novo stečenoj vještini neće razmišljati da je ulica potencijalno opasno mjesto zbog jurećih auta. U tom trenu treba roditelja kojemu će vjerovati ako kaže “ne”. Problem je u ovome: većina roditelja osjeti vlastiti autoritet u trenu kada viče ili lupi dijete jer “je tada zaista prešlo granicu”. Znati biti autoritet kojem će dijete vjerovati jer daje sigurnost, dobrodošlo je i potrebno. Vikanje jer ste preplašeni ili udaranje djeteta ponovo iz vlastitog straha ili zato što ne znate granicu vlastite ljutnje, zastrašivanje je i agresija nad djetetom. Većina će odraslih ljudi kada osjeti da netko na njih viče ili ih krene lupiti, htjeti vratiti verbalno ili udarcem. Dijete zbog nesrazmjera snage i ovisnosti o roditeljima to neće činiti.

Postoji li razlika između prirodnog i svjesnog roditeljstva, ako da, koja?

Ne dajte da vas imena različitih programa o roditeljstvu zbune. Roditeljstvo je roditeljstvo, bez obzira na prefiks koji nosi u svom imenu. Ako ste roditelj koji tražite podršku i edukaciju, dajte si vremena da pročitate i poslušate različite predavače i stručnjake iz ovog područja, a zatim osjetite i procijenite koji od programa VAMA i vašem stilu roditeljstva nudi podršku i produbljivanje iskustva, ali i prihvaćanje sebe kao roditelja bez guranja da morate biti savršeni.

Što po vašem mišljenju današnjoj djeci kronično nedostaje i kako bi se to moglo promijeniti? Na koji način sve veći doticaj djece s gadgatima (mobitel, internet, tableti...) utječe na djecu i kakve može imati posljedice u budućnosti?

Nedostaje im vrijeme, i to vrijeme za igru koju sami kreiraju bez posebnog cilja kojeg treba postići. Ne mislim na Mindcraft ili Fortnite, jako popularne video igrice. Djeci (ali i roditeljima) nedostaje vrijeme u dosadi kroz koju mogu učiti kako sami sebe zabaviti, umiriti sami sebe, istraživati svoje znatiželje kroz pokušaje i pogreške u stvarnom, a ne virtualnom svijetu. Trenutno stvarni svijet gubi od virtualnog svijeta. S obzirom da to ne možemo promijeniti, smatram da se roditelji trebaju uključiti u igre koje njihova djeca igraju. To ne znači dozvoliti djetetu da igra neograničeno igrice, nego ponuditi interes i stvarni kontakt u virtualnom svijetu u kojem djeca borave.

Nedostaje dozvole da uče kroz pogreške jer pogreška obično znači loše ocjene što kod roditelja djece u višim razredima osnovne škole obično znači strah da se neće moći upisati u “dobru” srednju školu (razmišljanje ide u smjeru da dobra srednja škola znači dobar start kod upisa na fakultet, a to znači dobar start u životu). Taj strah i briga za budućnost djeteta paradoksalno stvaraju uplašenu djecu koju je strah kreirati i razmišljati te koja uče zadovoljiti samo ono što se traži- to su odlikaši. Drugi dio djece odlazi u pasivan ili aktivan otpor prema sve većim zahtjevima kojima često nema kraja. Odgovor odraslih na taj otpor je najčešće povećani pritisak u nastojanju da motiviraju svoje dijete da uči i ima dobre ocjene iako su roditelji često svjesni da je taj smjer štetan, no svejedno ga slijede. Na taj način svi skupa, roditelji i stručnjaci, sudjelujemo u masovnom strahu kojeg podržavamo. A klinci samo žele rasterećenje i osjećaj da su u nečemu uspješni. Zato igraju igrice, tamo nema ocjena niti rokova.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: free photo