Mjuzikl Pepeljuga - ono kad se čarolija ne dogodi

Inače ne volim pisati o negativnim stvarima, praštam drugima propuste, nesavršenost, ljudskost… i ponizno molim da se prašta i meni jer znam, o, znam koliko sam nesavršena. No, ovo nije jednostavno loša predstava… da je tako, ustala bih, rekla - trudili se ljudi, ne može sve biti remek djelo, zar ne… i otišla doma… Ovaj mjuzikl ide dublje od toga. U ponor javašluka koji oplahuje ovu našu zemlju, naše ljude, našu ekonomiju, naše stanje duha u ono razorno - whatever; ilitiga, ma nema veze…

Dvije gospođe u kolicima bile su ulovljene u taj stampedo, i kako nije bilo osigurano da se osobama s invaliditetom pomogne, ljudi iz publike svojim su rukama odnijeli žene na tribine. Čak i da smo htjeli zvati organizatore ili zaštitare, stampedo bez organizacije onemogućio je kretanje…

Ulazak u dvoranu bio je frustrirajuć, a sama dvorana prilično jadan izbor za nešto što košta tolike novce i obećava sjaj i glamur Broadwaya. Ne možemo tako. Ne možemo.

No, niti to nije najgore što nas je snašlo.

Čekali smo početak 40-ak minuta! Ajde ja, ajde frendica, ali malena djeca! Ja sam takva neka starinska mama, profesorica po zvanju, i osoba koja radi nešto za djecu i osjetljiva sam na dječje vrijeme, na njihove razvojne sposobnosti (i nesposobnosti) - a i na roditelje. Imajte vi djecu na strmim tribinama, vrtoglavim, u prostoru u kojem se ne događa ništa punih četrdeset minuta. Najdobrohotnije moram reći organizatorima - morate na to paziti! Morate! 15 minuta kašnjenja očekujemo, u redu je to. Ali četrdeset, pa još za dječju predstavu! Nikako!

Predstava je započela kao veliki antiklimaks, sićušnu pozornicu u praznoj i otužnoj dvorani oplahnula je nekakva blijeda projekcija - dakle počelo je bez scenografije. Magija ulaska u svijet bajke nije se dogodila. Pjevanje je započelo raštimanim zvukom, preglasnim i kreštećim tonovima, a ljudi su se počeli pogledavati u potpunoj konsternaciji.

Krenula se zatim plesti priča. Onako kako ljudi koji ne vole djecu zamišljaju dječji svijet - kao ubrzanu, krešteću i nabrijanu dreku. Vrlo neugodno. Glasno. Ljudi su tražili od tonaca da naprave nešto i navodno su nešto popravili… Ja nisam čula razliku. Likovi su se muvali po pozornici napadno krešteći.

Sjedimo na strmim tribinama, lijevo i desno od nas gole, prazne i tužne tribine, nigdje ljepote, estetike, a krešteća glazba i pjevanje (je li to bilo snimljeno - činilo mi se da je veći dio bio puštan s trake?! - a ako i nije, tako je zvučalo).

Vrhunac neukusa bili su prodavači kokica i soka koji su prekidali predstavu vašarskim brojanjem love, dovikivanjem preko glava gledatelja. Dragi ljudi - ne ide to u mjuziklu, u kazalištu tako. Možete prodati što god želite, ali pred vratima “čarolije”... Okej, ovdje se ona nije dogodila, pa svejedno… ili - možda nije svejedno. To se ne radi...

Odlučila sam vrlo brzo otići.

Jer, znate što, ja sam djecu dovela, ja sam odgovorna za njihovo iskustvo. Platila sam vrlo mnogo novca koji nije nimalo lako zaraditi - jer sam im htjela približiti nešto veličanstveno. Broadway. Vrhunsku zabavljačku umjetnost, glazbu i ples. Moj preteen sin, nije htio ići; ipak - rekla sam - moraš ići. Broadway je nešto što je opća kultura. Možeš voljeti i ne voljeti, ostaje činjenica da je to impresivno. Makar da možeš reći da ti se ne sviđa - ali informirano.

A moja kćer vidi sebe jednoga dana u svijetu glazbe, plesa… i veselila sam se da joj pokažemo u koje visine može ići to što ona toliko voli i u čemu uživa.

Kao majka osjećala sam se postiđeno, i osjećala sam dužnost zaštititi djecu. Ne samo od lošeg zvuka od kojeg me zaboljela glava, od ružne dvorane koju se nisu potrudili pretvoriti u Pepeljugin svijet… nego i od onog tzv. skrivenog kurikuluma. Skriveni kurikulum je ono što učimo djecu posredno. Možemo mi tupiti o urednosti, ali ako su nama stolovi razbacani, a kosa čupava, uzalud. Možemo mi pričati o prijateljstvu, ali ako djeca vide kako režimo na svoje prijatelje… uzalud. Vide oni.

Skriveni kurikulum ova predstave za mene je bilo - nije bitno što radiš, dok ljudi hoće platiti. Jeftin, nedostojan, šlampav feeling koji sam imala tijekom mjuzikla zadnje je što želim da moja djeca usvoje kao normalno. Tako se život ne živi, tako se posao ne radi. Niti jedan. Niti stolar, niti glazbenik, nitko ne bi trebao raditi ovako. I ne bi ga trebalo pustiti bez poštene, prijateljske kritike. I zato se izlažem ovom kolumnom. Jer mislim da moramo prestati prihvaćati javašluk i jedni od drugih tražiti bolje, više i jače.

Gledajući sve to oko sebe, povežeš sve to na sceni i oko nje s tužnim srozavanjem u nas općenito. Znate na što mislim, ne moram pobrajati. Sve kao nije važno. Kako se citira, kako se vode firme u državnom vlasništvu, kako se upravlja gradom, smećem, kako se troši porez građana, jesu li vijesti točne…

Samo, znate što?… važno je. Jako je važno. I važna je glazba. I važan je građanski stav. Zato ovaj članak. Zato sam se ispričala djeci. Zbog svoje naivnosti. Bilo me strah da ne pomisle - ovo je to. Da ne pristanu na loše - a kao dobro. Da ne postanu malograđani u strahu i osobe kojima nije bitno i kojima je “ne talasaj, šuti, budi ovca” vodeća premisa života.

A povrh svega, imam strašan otpor pred eksploatacijom djece u nečasne financijske svrhe. Ja, roditelj, plaćam, i plaćat ću silne novce da moje dijete doživi lijepe stvari, da se nasmijemo skupa, stvorimo uspomene. Uzet ću od sebe. Raditi prekovremeno da im priuštim da rastu u obrazovane ljude, građane svijeta. No, očekujem ozbiljnost, profesionalnost, ali i onaj minimum uloga u dječje sadržaje - starinsku ljubav i skrb za djecu. Prvo to.

Tkogod radio za djecu mora biti svjestan kako su djeca sjeme budućnosti i kako prema njima moramo imati respekt i prezentirati im samo najbolje od najboljeg. Čuvati njihove krhke duše, ruke i noge od svega što ih može kontaminirati.

A ako se nema dostatno novca da se može napraviti pristojna Broadwayska predstava, s dobrim tonom, lijepom scenografijom, u dostojnom prostoru, bolje to ne raditi. Nije da moramo imati spektakl ovog tipa, pa smo sretni kako god - kao što smo ponekad sretni i kad stropovi u bolnici otpadaju - jer barem spašavaju živote. Ne mora se. Ponekad je bolje ostati u razmjerima pristojnih, dovoljno dobrih i solidnih predstava kakve naša kazališta sasvim uspješno produciraju i prodaju za razumnih 30 ili 35 kn.

Možda ja ne bih bila tako ljuta da je ovo bilo u nekom dječjem kazalištu, za jedno lijeno popodne, za 35 kn. No, ljuta sam jer je cijeli ovaj projekt nahranio PR mašineriju, ali ne i umjetnike, ne i scenu, ne i Muzu. Ljuta sam jer je ovo predstavljeno kao nešto - što nije.

Možda nije loše da mi nemamo Broadway. Pa da težimo tome da putujemo, da proširimo vidike i donesemo u ovu zemlju duh vrline, marljivosti i odgovornosti. Ili da shvatimo kako ponašanjem koje prakticiramo u ovoj zemlji nismo kadri razviti onaj vrhunski sloj života, sloj umjetnosti, samoaktualizacije, kulturne moći i raskoši.

I na kraju, na stranici organizatora mnogi se roditelj požalio, iskazao ljutnju, frustraciju i razočarenje. Organizator se ničim nije oglasio. Poslala sam poruku sa željom da se mojih 400 kn vrati - jer ne da nisam dobila izbliza ono što je obećano - potrošila sam svoje vrijeme, pretumbala raspored, nabrijavala djecu na nešto ekstra… i onda još potrošila na kokice zbog dosadnog čekanja. Odgovora nema. Iako kaže Facebook da im inače treba par minuta. Prestaje li briga za mene i moje dijete onda kad kupim kartu?

Što vi mislite? Ja mislim da ne. No, nažalost, događa se kako to tako biva. Srećom, tu su društvene mreže, mediji, javnost. Proširite vijest, pomozite ne samo da se roditelji ne izmuče i ne istroše samo u ovom slučaju. Nego pošaljimo ozbiljno upozorenje da nismo s kruške pali i da svaki projekt koji se radi mora biti barem dovoljno dobar. Pošten.

Možda ne samo u slučaju predstave. Imamo se mi prema koječemu tako malo žešće postaviti. Inače bolje nismo niti zaslužili.

Foto: press cliping mjuzikla Pepeljuga