I Glorijino srce imalo je 'grešku': 'Kada vidim osmijeh svog djeteta, znam da borbe nisu bile uzalud!'

Moje ime je Gloria Vukadinović i rođena sam 21. kolovoza 1997. godine u Novoj Bili, u Bosni i Hercegovini. Čim sam se rodila, u bolnici su utvrdili da nešto nije u redu sa mnom, da mi otkucaji srca nisu normalni, pa su me poslali u Zagreb, u KBC Rebro.

Iako sam rođena s greškom na srcu, moje je djetinjstvo bilo sasvim normalno, kao i u ostale djece jer sam sve aktivnosti mogla normalno obavljati, čak sam se neko vrijeme bavila i plesom, a i normalno sam sudjelovala na satovima tjelesnog odgoja te sam se normalno igrala sa svojim vršnjacima.

Sjećam se svojih kontrola kod moga liječnika Ivana Malčića, koji me je pratio stanje moga srca, a kada bi izgovorio rečenicu: 'Djevojčica je dobro i sa srcem je sve uredu i vidimo se na ponovnoj kontroli za godinu dana', mojim roditeljima i meni bila bi to namilija melodija koju čujemo.

Profesorov osmijeh tokom UZV bi svakom djetetu davao mir jer je njegovo 'srčeko' dobro, a ozbiljnog lica bi se svi plašili i molili tiho u sebi da ga ne bude. Za sve nas srčekovce vrijedi da su naše majke te koje su nas rodile, a doktori su ti koji su nam dali život i zbog toga ih doživljavamo kao naše anđele čuvare i spasitelje.

Cijelo to vrijeme veliku smo utjehu i ohrabrenje nalazili u Udruzi Veliko srce malome srcu, a ondje sam upoznala mnogo djece i mladih ljudi koji se bore sa istom dijagnozom kao ja pa čak i težim dijagnozama. Vidjevši kako se svi oni bori da žive, uvelike je ohrabrilo i mene. Svi smo mi prošli kroz isto, nama je teško bilo, ali našim roditeljima koji su nas gledali kako se borimo za život, je bilo još i teže.

Doživjela sam razne priče i svi smo međusobno jedni drugima ulijevali nadu za daljnje borbe koje nas čekaju, ali s osmijehom na licu i vjerom u naše 'srčeko'. Jedna majka mi je rekla: 'Vama je bilo teško, djeco moja, ali nama roditeljima gledajući vas, kako ležite na tom bolničkom krevetu i borite se za svoj život, nama je bilo još i teže.'

Tko je Gloria danas? Danas normalno živim, Bogu hvala, ne pijem nikakvu terapiju, nemam nikakvih poteškoća i tjelesno sam aktivna. Iako mi se na srcu počeo širiti desni pulmonalni zalistak, što sam otkrila još prije 4 godine, liječnici kažu da je to još u granicama normale i da će me pratiti pa, ako se bude širio više od očekivanog, čekat će me nova operacija, odnosno ugradnja 'umjetnog' zalistka.

Jednostavno, pomirila sam se s tom činjenicom da moje srce ponekad treba 'zamjenu nekih dijelova' kako bi opet dalje normalno funkcioniralo. No, iskreno, ne plaši me činjenica da bih mogla imati opet novu operaciju, nego kako bih izdržala bez svog djeteta tih nekoliko dana boravka u bolnici.

Najsretniji trenutak moga života bio je kada sam doznala u studenome 2019. godine da ću postati mama. Osjetila sam i mali strah od toga kako će proteći cijela trudnoća i hoće li dijete biti dobro ili će naslijediti moju srčanu grešku. No, kako sam ja osjećala taj neopisivi veliki strah, tako su ga u još većoj količini osjećali i moji roditelji koji su prošli sa mnom moju borbu sa srcem. Jer, evo, tek sada kada sam postala majka, najbolje razumijem koje neopisive strahove čovjek doživi i razotkrije kada mu je dijete u pitanju.

Nisam imala mira pa sam puno čitala na internetu i doznala u Udruzi da u nekim slučajevima i dijete može naslijediti majčinu srčanu grešku. 1000 pitanja i strahova je bilo tada u mojoj glavi, a po odgovor sam se uputila iz Knina u Zagreb na KBC Rebro kod moje tadašnje profesorice Maje Strozzi, koja mi je rekla: 'Gloria sve će biti uredu, smirite se, rodit ćete carskim rezom, ovdje, kod nas u Petrovoj, a djetetu ćemo napraviti fetalni UZV da budemo spremni reagirati odmah prilikom rođenja djeteta, ako bude trebalo.'

Djetetu je obavljen fetalni UZV u 7. mjesecu trudnoće, a srce mu je bilo zdravo kao i svi ostali njegovi organi. J Sjećam se tada riječi mladog doktora koji mi je pregledavao bebu te je rekao: 'Mama s vašom bebicom je sve u redu kao što se može vidjeti jer je bebica toliko aktivna u trbuhu da moramo pričekati da se malo umiri da vam UZV možemo napraviti do kraja.' Na te sam riječi osjetila neopisivu radost i plakala od sreće, u sebi sam se zahvalila Bogu.

Moje se dijete rodilo zdravo i zbog toga sam najsretnija osoba na svijetu. Na sve moguće načine trudim se da moje dijete uvijek bude sretno, veselo i zadovoljno i, što je najbitnije, da bude dobro jer kad je moje dijete dobro i ja sam. Nekako usklađujem potrebe svog djeteta s obavezama fakulteta jer sam studentica 4. diplomske godine na Ekonomiji pa, kad beba spava, mama uči. Imam bebicu koja je dobra i nije zahtjevna i koja dobro spava pa sve stižem na vrijeme obaviti. Naravno ima tu i onih malo 'težih' dana kada se kod bebe javljaju skokovi u razvoju, kao i kod svakog djeteta. Kada mi se moje dijete osmjehne, tada znam da sve moje borbe nisu bile uzalud i da je ono moja nagrada za to.

Tekst: Sanja Matasić, prema priči Glorije Vukadinović

Foto: privatni arhiv