Ususret smo blagdanima, koji su mnogima najdraže doba u godini. Ove godine sve će biti nekako drugačije, pazit ćemo se više, nema posjeta prijateljima, široj obitelji, nema obilaska božićnih događanja, više-manje, sve pratimo online. Socijalna distanca, pogotovo u vrijeme u koje smo navikli na druženja, može biti stresna, nekima čak i depresivna. Razgovarali smo s dr. Gordanom Buljan Flander o tome kako što lakše prebroditi razdoblje pred nama i kako ga ipak učiniti lijepom i dragom uspomenom.

Čitav svijet priprema se za drugačije božićne i novogodišnje blagdane: blagdane u kojima neće biti velikih obiteljskih druženja, zagrljaja i poljubaca. Na koji način i u ovim novim okolnostima praznike možemo učiniti posebnima i održati optimizam u svojim obiteljima?

Ovogodišnji blagdani nesumnjivo će biti drugačiji od onih prije, a nadamo se, i od onih koji su pred nama. To je činjenica koju je nužno priznati, prihvatiti i dopustiti si razne emocionalne reakcije. Neki će biti tužni, ljuti, frustrirani, osjećat će se usamljeno, bespomoćno, imat će doživljaj nepravde… Sve je to ljudski i normalno. „Novo normalno“ sintagma je koja se nama stručnjacima mentalnog zdravlja većinom ne sviđa jer implicira da je aktualna situacija normalna, a da su neugodne emocije koje se uslijed nje javljaju nenormalne, što je u realitetu potpuno suprotno.

Vjerujem da nitko ne želi da ovo postane novi standard normalnog života, u kojem nema zagrljaja, poljubaca i druženja, u kojem jednostavno ispunjavanje potrebe za bliskosti i povezanosti predstavlja prijetnju našem i tuđem životu i zdravlju. Kad se povežemo s emocijama, važno je da ih podijelimo s bliskim ljudima. Važno je da si međusobno kažemo da si nedostajemo, da se volimo i što u nama izazivaju ovakvi drugačiji blagdani. Snaga dijeljenja emocija i iskustava nevjerojatno je iscjeljujuća.

Tek sada je vrijeme za optimizam, koji ne bi trebao biti površan i nerealan, primjerice „Samo misli pozitivno“ ili „Korona je obična prehlada“. Takav optimizam ne samo da ne pomaže, nego nas može učiniti još više usamljenima, može pojačati osjećaj da s nama nešto nije u redu ako ne vjerujemo pozitivnim mantrama u potpunosti ili čak dovesti do rizičnog ponašanja. Realni optimizam sastojao bi se od podsjećanja na ono što imamo, razvoja osjećaja zahvalnosti, osvještavanje važnosti malih stvari, poput obiteljskog ručka koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo, planiranja realno pozitivnih iskustava u budućnosti, usmjeravanje na ono što možemo kontrolirati nasuprot onome što ne možemo, osnaživanja pozitivnim efektima odgovornoga zdravstvenog ponašanja i podsjećanja na činjenicu da će ovo jednom proći.

Kako djeci najbolje objasniti da su se okolnosti promijenile i da ove godine ne mogu ići, primjerice, kod bake na božićni ručak, što je tradicija u mnogim obiteljima?

Djeci i mladima ova situacija je i lakša i teža nego odraslima. Lakša im je jer nemaju iste odgovornosti, a i odrasli su tu da im pomognu nositi se s problemima i emocijama. Teža im je zato što nemaju razvijene vlastite strategije suočavanja kao odrasli pa im je teže uzeti u obzir više aspekata neke situacije, donositi mudre odluke nasuprot zabavnih i promišljati dugoročno. Ipak, većina djece prilagodi se na stresne okolnosti prateći primjer odraslih, a posebno roditelja. Djeci je važno rječnikom koji razumiju objasniti što se događa, čemu služe pravila i formulirati ih tako da upućuju na pozitivne ishode („Na ovaj način čuvamo sebe i one koje volimo“) umjesto zastrašivanja („Ne želiš valjda da zaraziš baku pa da ona umre“). Također, važno je dopustiti djeci da izraze kako se osjećaju. Iako pravila moraju poštovati, ona im se ne moraju sviđati. Nama odraslima često je teško izdržati tugu i ljutnju djece jer bismo željeli da su sretni, no ako vam djeca ne govore o svojoj patnji ili je ne pokazuju, to ne znači da ona ne pate. To znači da pate u tišini i sama.

Okrenite se nekim ugodnim i osnažujućim aktivnostima, primjerice izradi čestitki za članove obitelji, slanju paketa koje smo pažljivo birali i umatali, video-pozivima s bliskim ljudima koje ne možemo vidjeti… Ponašanje roditelja, čak više od riječi, uvelike oblikuje doživljaj djece i njihovu prilagodbu.

Što savjetujete obiteljima koji su izgubile člana obitelji ili će ih taj gubitak zadesiti baš tijekom blagdana?

Gubitak bliske osobe jedno je od najtežih iskustava kroz koje prolazimo u životu i izvan okolnosti pandemije. Blagdani, posebno oni prvi nakon gubitka, znaju biti posebno bolni jer smo ih navikli i uživali provoditi s onima koje volimo, a kojih više nema. Sada je većini još teže jer smo, osim gubitkom, pogođeni brojnim drugim stresorima, a i smanjena je mogućnost povezanosti s drugima, koja nam je jako važna za osjećaj sigurnosti u tugovanju. Ljudima koji ove blagdane prolaze kroz žalovanje poručila bih da u tome nisu sami i da će, kao i korona, preplavljujuće emocije koje ih trenutno prožimaju jednom proći ili barem doći na razinu koju će moći puno lakše podnijeti. Poručila bih im i da budu nježni prema sebi, da si daju vremena i „dozvolu“ da osjećaju ono što osjećaju, bez pritiska oko manje važnih stvari, poput toga je li savršeno spremljen božićni ručak. I ono što je svakako važno, bez obzira na to što je krug ljudi s kojima se viđaju uživo smanjen, postoje brojni načini da s njima ostanu povezani i da dijele svoju bol. Suvremene tehnologije u ovom nam periodu pružaju nezamjenjive prilike da vidimo i čujemo one koje volimo, kada ih već ne možemo zagrliti.

Za neke su ljude blagdani i prije pandemije koronavirusa bili depresivni. Koliko su realni strahovi da će se postotak depresivnih i anksioznih ljudi tijekom blagdana dodatno povećati?

Istraživanja pokazuju, kao i klinička praksa, da je vrijeme blagdana osobama koje imaju teškoće mentalnog zdravlja i/ili koje su nezadovoljne svojim bliskim odnosima, često posebno teško i usamljeno te može doći do pogoršanja nekih problema koje i inače imaju. Važno je prepoznati takve pojedince u svom okruženju i ponuditi im dodatnu podršku u ovom periodu. Također, važno je prepoznati takve znakove kod samih sebe, pa prije pogoršanja, koje će eventualno nastupiti, razviti plan kako uočiti znakove, kome se tada javiti i što točno napraviti za sebe. Osobe koje duže vremena pate od nekih psiholoških smetnji imaju i jedan vrlo vrijedan resurs, a to je iskustvo – što se dogodi, kako primijetiti promjenu na sebi, što tada odmaže, a što pomaže, kao i iskustvo da, koliko god se čini beznadno, takvo stanje prođe, što može pružiti osjećaj nade i samoefikasnosti.

Ako smo mi depresivni, koliko to utječe na našu djecu?

Važno je razlikovati tugu i razdražljivost od depresije koja je klinička kategorija. Djeca su u pravilu jako perceptivna te po izrazu našeg lica, po tonu glasa i sitnim gestama prepoznaju ako nešto nije u redu. Kad djetetu kažemo da je sve u redu, a ono osjeća da nije, šaljemo mu dvostruke poruke koje su zbunjujuće, štetne i narušavaju povjerenje. Djeca, posebno mala djeca, lako će pretpostaviti da su ona kriva ili da je njihov zadatak „popraviti“ raspoloženje roditelja. Naravno da ne želimo preplaviti dijete svojim tugama i brigama, no ako iskreno i ukratko kažemo djetetu da se loše osjećamo zbog nečega (npr. zato što nam nedostaje šira obitelj), dijete će naučiti da je i to normalno, da je u redu pokazati i podijeliti emocije, da će teške emocije proći i može učiti po modelu kako se s njima suočavati. Ako se radi o zaista depresivnom roditelju, prije svega je važno da roditelj potraži stručnu pomoć i da djetetu on sam (ili neka druga bliska osoba ako on nije u mogućnosti) objasni da se radi o velikoj tuzi za koju dijete nije krivo ni na koji način i da mama/tata dobiva potrebnu pomoć (od drugog roditelja, prijatelja, obitelji, liječnika, psihologa, psihoterapeuta…). Naravno da za dijete to nije ugodno, ali lakše je od neizvjesnosti, mogućeg samookrivljavanja. Dijete tako također uči važnu lekciju, da je mentalno zdravlje važno kao i tjelesno i da je hrabro zatražiti stručnu pomoć kad nam je potrebna.

Koliko su ozbiljne psihičke posljedice korone?

Točan odgovor na ovo pitanje znat ćemo tek u periodu pred nama, no ono što znamo iz ranijih zdravstvenih i ekonomskih kriza, iz aktualnih svjetskih i naših istraživanja, jeST da psihološke posljedice nikako nisu zanemarive. U Hrvatskoj već sada svaka peta osoba ima značajne simptome depresivnosti, anksioznosti i stresa. Očekuje se da će svako treće dijete razviti barem neke znakove posttraumatskog stresa, posebno u Zagrebu koji je bio pogođen i potresom. Neke su skupine posebno rizične, poput zdravstvenih djelatnika, oboljelih od korone, djece, starijih osoba i žena, koji žive u inače rizičnim uvjetima i trpe nasilje u obitelji, osoba koje od ranije imaju psihičkih teškoća ili su doživjele druge traumatska iskustva, onih kojima je uslijed ekonomskih posljedica krize ugrožena egzistencija… U svakom slučaju, ova zdravstvena kriza predstavlja i vrijeme krize za mentalno zdravlje, što je vrlo važno prepoznati, djelovati preventivno i omogućiti ljudima lako dostupnu pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, na čemu se intenzivno radi još od proljeća. Nažalost, brojne inicijative, poput besplatnih linija za podršku, edukacije i supervizije stručnjaka i slično ostaju na nesustavnoj razini. Dok, primjerice, neka udruga, ustanova ili strukovno udruženje organizira razne aspekte takve pomoći, medijsko izvještavanje i komunikacija s građanima ponekad idu u potpuno drugom smjeru, zastrašivanjem i pretjeranim bombardiranjem senzacionalističkim informacijama u građanima se javlja ili pretjerani strah, ili otpor i manja osjetljivost na te iste informacije. Posebno bih zato naglasila da je na svakome od nas time veća odgovornost za vlastito mentalno zdravlje i mentalno zdravlje djece i mladih. Puno korisnih informacija i materijala može se naći na platformi 'Podrška na dlanu', koju je razvilo posebno imenovano Povjerenstvo Grada Zagreba s ciljem prevencije u vidu jačanja psihološke otpornosti i ranog reagiranja na znakove psihičkih teškoća, osobito djece, obitelji i stručnjaka koji s njima rade.

Od početka pandemije Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba održala je niz edukativnih tribina i savjetovanja na temu mentalnog zdravlja djece i mladih u vrijeme pandemije. Kakve su povratne reakcije?

Ni jedan od naših skupova nije imao manje od 800 sudionika, a za većinu bi se kapacitet od 1000 sudionika popunio u roku od dva-tri dana nakon otvaranja prijava. Kolegama u Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji, očito je potrebna podrška, učenje, razmjena iskustava… I mi smo se našli u jednoj novoj situaciji, pritisak je velik, a stručnjaci mentalnog zdravlja također su ljudi od krvi i mesa sa svojim brigama koje nosi ova pandemija. Zato nastavljamo s novim idejama i skupovima ovog tipa, koji i sve nas predavače dodatno osnažuju u svakodnevnom radu.

Za svoj predani rad u poboljšanju mentalnog zdravlja mladih nedavno ste dobili Državnu nagradu za znanost za 2019. godinu. Što vama znači ta nagrada? 

Nagrada za promociju znanosti za mene je od velikog značaja jer je kruna na misiji i viziji moga osobnog profesionalnog puta, ali i Poliklinike kojoj sam ravnateljica. Znanost sama za sebe ne donosi ništa za život pojedinog djeteta ili obitelji, praksa koja nije utemeljena na znanosti također je upitne djelotvornosti u realitetu. Iz kliničke prakse i stalnog čitanja nove stručne i znanstvene literature stvaraju se ideje za istraživanja koja provodimo, a iz njihovih nalaza stvaraju se nove prakse kojima nastojimo najbolje odgovoriti na potrebe ljudi s kojima radimo, ali i naših kolega te opće javnosti putem publikacija, medijskih istupa i raznih drugih kanala komunikacije.

Razgovarala: Ivana Kalogjera

Foto: Shutterstock