Ljudi te prije djece upozoravaju da će ti se život promijeniti. Kažu da ćeš doživjeti bezuvjetnu ljubav. I istina je. Ali nitko ti ne kaže da ćeš tu ljubav osjećati dok brišeš nos, guzicu i suze, sve u istoj minuti.
Nitko te ne upozori koliko ćeš puta imati izmet u kosi. Ili u ustima. Ili na novoj majici koju si rezervirala “za van”. U jednom trenutku brišeš bebu, u sljedećem shvaćaš da brišeš sebe, i to tvari koje bi u drugim okolnostima zahtijevale zaštitno odijelo i kemijsko čišćenje.
Taman pomisliš “ajde, samo da ga presvučem, da budemo čisti za šetnju” i onda krene iz pelene nešto što fizički ne bi smjelo stati u to malo tijelo.
Zbogom nova majico. Zbogom dostojanstvo.
Trebaš uživati dok dijete još ne priča. I ne hoda. Jer kad krene, ne staje
Nitko ti ne kaže da zapravo trebaš uživati dok dijete još ne priča. I ne hoda. Jer kad krene, ne staje. Ne priča – drži monologe i obara svjetske rekorde u broju postavljenih pitanja u jednoj minuti. Ne hoda – trči kao da se priprema za bijeg iz zatvora.
U jednoj ruci nosiš tanjur, drugom pokušavaš hvatati dijete koje sprinta prema utičnici s odlučnošću nekoga tko zna točno što radi, a ti si samo željela otići na WC bez da moraš zaključavati vrata i sakrivati ključeve.
Ubrzo dolaze viroze, česte kao notifikacije s Instagrama, ali s više sluzi. Tijelo ti postaje madrac, jastuk, dežurna medicinska sestra i toplomjer.
Pola vremena si s djetetom pod dekom, drugu polovicu pereš posteljinu i gledaš u prazno dok u pozadini treći put zaredom svira Baby Shark.
Mentalno pjevaš svoj posljednji pozdrav zdravom razumu.
A onda krene škola. I shvatiš da više ne znaš matematiku. Ne zato što si zaboravila, nego zato što su izmislili potpuno nove metode.
Ti si odrasla uz “jedan plus jedan je dva”. Oni sada imaju priču o jabukama, tablicu osjećaja i internacionalnu suradnju. Tvoje dijete ti kaže da se sad ne kaže “rješavanje problema” nego “kreativni izazov”. Ti odgovaraš da je tvoj izazov ne popiti vino za doručak.
Rečenice koje si mislila da nikad nećeš izgovoriti
Nitko ne spominje da ćeš kavu piti hladnu, slatkiše skrivati kao narkotik, i da će tvoja ideja “slobodnog vremena” postati: pet minuta zatvorena u kupaonici, buljeći u zid. Bez da itko viče “mamaaa!”
Rečenice koje si mislila da nikad nećeš izgovoriti postanu svakodnevne:
“Ne liži prozor!”
“Čokolada nije doručak!”
“Prestani mazati keks po psu!”
“Ne, ne možeš ponijeti mrtvog pauka u vrtić, pa makar bio ‘tvoj prijatelj’.”
Privatnost? Ne postoji. Niti kao ideja. WC ti više nije prostor za mir, to je javni trg.
Ako zatvoriš vrata, odmah dolaze ruke ispod, pitanja tipa “mama, kako žirafa povraća” i pokušaji da ti se uđe u krilo dok obavljaš fiziološke funkcije.
Umor? U prvoj godini si kao poluraspadnuta kućna biljka: živa, ali jedva. U drugoj si zombificirana verzija sebe. U trećoj se pitaš je li normalno da razgovaraš sa sobom.
Zaboraviš zašto si došla u kuhinju. Gledaš daljinski u frižideru i pitaš se gdje je majoneza, a dijete te gleda i kaže: “Mama, ti si čudna.”
”Hvala, i ti meni.”
I da, svi ti kažu: “Uživaj, vrijeme leti!” Istina.
Ali nitko ne kaže da leti dok ti sjediš u sobi punoj Legića koji bole kao čavao kad staneš na njih bosa, s djetetom koje vrišti jer ne može obući majicu samo dok gura glavu u rukav, i drugim koje ti kaže da ručak ‘miriši kao da je netko umro’.
I baš kad misliš da ne možeš više, dijete ti priđe, zagrli te jako i kaže: “Ti si meni najbolja mama na svijetu.”
I sve stane. Na par sekundi. Dok ne zatraže palačinke. U 5 ujutro.
Zato, ako tek ulaziš u ovaj svijet roditeljstva, dobrodošla. Pripremi se na sve ono na što te nitko nije mogao pripremiti. I kupi čokoladu. Sakrij je. Ne za dijete nego za sebe.