I mi učitelji čekali smo s nestrpljenjem informacije do zadnjega trenutka. Kako će izgledati nastava? Hoće li ići na daljinu ili ćemo biti u učionicama? Hoćemo li svi morati u smoizolaciju ako se zarazi samo jedno dijete u cijelom kolektivu? Što ako se tako nešto ponovi po povratku u školu? Kako ćemo raditi? Kako će se to odraziti na naš privatni život? Tisuće pitanja i toliko strahova.

Nekoliko dana prije početka nastave znali smo da ćemo biti u učionicama i nositi maske. Strah i nervoza bili su tu. Kako će učenici koji su do jučer skakali jedni po drugima sada mirno držati razmak i nositi maske, a nisu željeli donijeti papuče? Tisuće se pitanja rojilo u mojoj glavi. Ja bih u razredu trebala imati sve pod kontrolom, a ni sama nisam sebe mogla smiriti.

Taj sam se tjedan preselila djedu i baki jer je nastava počinjala jako rano ujutro kako bi svi učenici prema mjerama ušli u svoje razrede. U vrtićima je trenutno situacija takva da nema dežurstva i moja potreba za vrtićem u šest i trideset  značila bi da naše tete čitav tjedan moraju dolaziti puno ranije kako bi bile s mojim djetetom. Kako bih to izbjegla, zbog odgojiteljica, ali i svojeg djeteta, angažirali smo baku i djeda koji su još uvijek zaposleni, ali rade u istom gradu u kojem žive, pa mogu krenuti na posao puno kasnije i odvesti dječaka u vrtić. Baka čak radi u timovima pa će jedan tjedan moći uskočiti i uslugom baka servisa.

Jedan dio tereta tog je ranog jutra ipak bio podijeljen. Probudila sam se u zoru i iskrala dok je moj dječak još spavao. Nije bilo odvoženja u vrtić pa je to značio jedan stres manje za umornu mamu. Ipak su se stvari presložile meni u prilog kada nije izgledalo obećavajuće. Dolazak u školu bio je stresniji nego prošlog rujna. Imala sam osjećaj kao da djecu stavljamo u neke kaveze i oni će strašno i užasno patiti.  Tada su krenula iznenađenja.

"Dobro jutro djeco, možete ući u školu!“

Djeca su se držala predviđenih razmaka od drugih skupina, svi su se u sedam i dvadeset pet pojavili na ulazu škole. Svi su imali maske na licima, baš kao što sam roditeljima poslala upute. Polagano su ušli unutra u školu, dezinficirali ruke, odložili stvari i za par minuta sjedili u razredima na svojim mjestima. Bili su mirni i sretni što smo ponovno zajedno. Moji su se strahovi rasplinuli! Čim sam ih vidjela takve ozbiljne i odgovorne, moje šestaše, znala sam da se mi odrasli u pravilu previše brinemo. Strah i neizvjesnost prepustili su svoje mjesto veselju i energiji koja mi je nedostala u nastavi na daljinu. Kad učitelj uđe u razred, zaboravi na čitav svijet oko sebe. Već smo nakon prvog dana zaboravili na to da imamo maske na licima i da to nismo imali prošle jeseni. Djeca koja su do neki dan nezaustavljivo trčala po hodnicima, sada su u svojim učionicama ili u dvorištu škole gdje trče po mekoj travi i svježem zraku.

Prehrana u učionicama donijela nam je prve lekcije iz držanja čaša prilikom točenja „gostima“, suradnju učenika i veće poštovanje prema onome koji dijeli hranu jer su to sada učenici sami. Pristojno čekaju uz razmak i razumijevanje. Međusobno se savjetuju, ali i nadmudruju. Sedmaši i osmaši umjesto uobičajenog buntovništva nošenjem kapuljača pri ulasku u razred, sada nose crne maske na licima i zbog toga su si jako „opasni“. I nitko ih ne opominje da se to u razredu ne nosi.

Dok se mi kod kuće brinemo kako će oni to sve podnijeti, oni su se već prilagodili. U ovakvim okolnostima učenici imaju blok satove te u torbama nose puno manje knjiga. Na takvim satovima lakše je obraditi gradivo na način da se izmjenjuju aktivnosti i kombinira kreativnost i individualan pristup. Odlično!

Sigurno je da nas čeka još mnogo novoga, strah nas je nepoznatoga, znamo da će nas dočekati neki oblik nastave na daljinu. Ipak, čini se da se na sve možemo naviknuti.

Oni su dobro, ne brinite!

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Profimedia

*U predivnoj zelenoj oazi Bustan Bara na zagrebačkom Cvjetnom trgu nedjeljom pričamo priče i pušemo čarobne balone.  Povedite svoje pričoljupce na priče koje su prilagođene djeci od godine dana pa sve do 12 godina. Provjerite zašto se svi zabavljaju na šaljivim i energičnim druženjima uz Fora priču. Uz zabavu, djeca razvijaju govor, maštu, rješavaju strahove. Dok mame i tate uživaju u jutarnjoj nedjeljnoj kavi, djeca se zabavljaju uz priče. Prijave i informacije na foraprica@gmail.com ili na FB stranici Fora priča