Skriveni svijet iza čitanja

Dugo, toplo ljeto omogućuje odmak, udah, izdah, odmor od cjelogodišnje trke. Mi, učitelji, samo ljeti imamo dopuštenje biti svoji bez budilica, rokova, silne administracije i promišljanja je li Roko predao projekt i je li Ana donijela ispričnicu. Ne želim da sada zvuči kako mi, jadni i opterećeni, nikada nemamo vremena ni za što osim nastave, jer to nije točno, to uvelike ovisi o nama samima. No, učitelji će razumjeti – zaista nam treba jedan veliki zalogaj odmora i odmicanja o svakodnevice da bismo napravili reda u svojim mislima i bili u potpunosti svoji bez šešira na kojemu piše: Ja sam učitelj.

Jeste li otkrili skrivene talente svojih učenika? Ako jeste, dobro je. Ako niste, polako, budete.

Meni je, kad se osvrnem unazad, važno što sam otkrila skrivene čitalačke talente svojih učenika. Dugo, zaista dugo, polako i postupno mijenjam svijest o čitanju lektira. I činim to zato što sam osvijestila važnost u “znati čitati”, važnost za budućnost naših naraštaja. To je ono što će mnogi nazvati rak-ranom našega sustava, kad se radi o predmetu Hrvatski jezik. I zaista jest, bolna je to rana i prijeti da će raskrvariti čim malo pogrešno pomakneš porezotinu. Djeca sve manje čitaju, a to je pogubno na dugoročne staze. Zašto? Zato što, bez potrebe za čitanjem, za informacijom, bez stvaranja vlastite svijesti o tekstu, kakav god on bio, bez oblikovanja kritičkoga stava o temi i sadržaju, djeca odrastaju u nesnalažljive mlade ljude.

Razmislite malo - otkud vam informacije koje danas imate, kako dolazite do njih? Kako ste izgradili svoje znanje, ono koje vam treba u svakodnevici? Čitanjem, slušanjem, razgovorom, da. I to se uči, kao i sve drugo. A najbolje se uči primjerom, a još malo bolje uči se kroz igru. Kad te dvije činjenice stavite u isti koš – svijest se polako mijenja.

Neki učenici, djeca, uče slušajući. Kao i veliki. Dakle – treba im omogućiti slušanje. Neki uče tiho, u sebi, promišljajući, povezujući ono što ne znaju s onim što znaju. Pa onda to zapišu, skiciraju, nacrtaju, zabilježe, onako kako im odgovara, kako im je najdraže. Neki jako žele sve zaključke do kojih su došli, ili pitanja, nedoumice, činjenice… podijeliti s drugima. Neki samo čitaju. Čitaju tekst, čitaju tuđe radove, čitaju što piše na mreži, u priručniku, u udžbeniku… Neki moraju razgovarati o nekoj pojedinosti teksta, jer bez razgovora, bez razmjene mišljenja, njihova recepcija, doživljaj, nije ni stvaran ni zaokružen. I svima, kako god uče, treba omogućiti najbolji način učenja. Čak i ako zvuči zahtjevno i nemoguće, nije, može se. Može se, ako u središte nastave staviš učenika. A to bi trebalo raditi, je l’ tako?

Izbor lektire i načina predstavljanja

Jedan smo mjesec, npr., za čitanje odabrali romane koji su tematski slični. Ne robujem ideji da svi moraju čitati isto, i to samo zato što mi još uvijek nitko nije objasnio zašto bi svi morali čitati isto. Jednostavno smatram da trebaju čitati. Odabrali smo navedene romane s famoznog popisa lektire za šesti razred. Popis je širok, ako to netko još ne zna, može se na njemu pronaći mnogošto zanimljivo, a to, naravno, uključuje prethodnu pripremljenost učitelja. (A ne bi smjelo biti teško pročitati dva, tri romana da biste ih znali i mogli predstaviti svojim učenicima.) Nakon odabira, koji se dogodio nakon motivacijskog sata, to je onaj koji “potrošiš” da učenicima predstaviš osnovne značajke romana i da, zajedno s njima, dogovoriš način rada, dopustili smo si četiri školska sata za predstavljanje lektirnih radova. Puno? Da, ako robuješ satnici i okamenjenom Planu i programu, ali ne ako znaš koje sve ishode možeš postići tijekom obrade i interpretacije lektira. Dečki baš ne vole čitati pričice o tajnim leksikonima i skrivenim ljubavnim tajnama, a cure nisu oduševljene pričicama o pustolovinama dječačke bande i mini-ratovanjima. Stoga im treba dopustiti izbor.

Osim odabira o onome što će čitati, važan je i odabir kako će predstaviti svoj doživljaj pročitanoga. I tu leži ključ otkrivanja talenata, buđenja uspavanih čitača, komunikacije, rasta i razvoja svakog pojedinog učenika. Kad svakome dopustite da pronađe način koji mu najbolje odgovara, kad mu dopustite vrijeme da se pronađe, kad uporno i strpljivo usmjeravate sve što učenici rade, rezultati neće izostati. Onaj smo tematski lektirni mjesec odradili tako da smo napravili ogromnu tablicu u koju smo upisivali pojedinosti svakog pročitanoga romana.

Učenici su, kao i uvijek, predstavljali pročitano djelo, u skupinama, u parovima, samostalno, predstavljajući svoj rad prezentacijom, dramskom igrom, plakatom, kratkim filmom… neću vam ni otkrivati na koje sve ideje dolaze, onda kada promišljaju, vesele se radu, žele predstaviti ono što rade tako da svi uoče ono što je bitno. U tablici smo uočavali sličnosti i poveznice da bismo na kraju zaključili da romani imaju gotovo istu poruku i da smo, čitajući, naučili puno novih činjenica.

Ono što je iz ove priče bitno jest ono što je uslijedilo tijekom obrade i poslije.

Različiti pristupi - različiti talenti

Dječak koji se muči s pisanjem i pažnjom, nacrtao je strip. Ostavio je prazne oblačiće i, nakon kratkoga predstavljanja pročitanoga romana, zadao zadatak jednom paru da ispuni oblačiće prema informacijama koje su od njega čuli. Taj je dječak pobijedio sebe.

Par koji ne voli pisati, snimio je kratki filmić, u njemu su jasno pokazali svoj doživljaj romana. Taj je par pronašao svoj način.

Dječak, koji većinom šuti i bavi se nekim svojim poslovima, pažljivo je pratio nastajanje tablice na bijeloj ploči i stalno povezivao, isticao sličnosti, dovodio sve o čemu su suučenici govorili u uzročno-posljedične veze. Taj je dječak pokazao svoj analitički um i sve nas naučio da je to njegova strana koju moramo njegovati.

Djevojčica, koja rijetko kad govori, sjela je na autorski stolac pred razred i pročitala svoju priču u kojoj je zamijenila odnose među glavnim likovima. Ta je djevojčica dopustila svojoj mašti i kreativnosti da budu jače od njezine povučenosti.

Jedna je skupina, onih koji su glasni i mora ih se čuti, pripremila TV-intervju, smislila fotelje, kamere, dovukla snimatelja i voditelja i suočila ga s piscem romana. Pitanja koja su postavljali piscu bila su oštra i provokativna, željeli su znati zašto, jer, nakon razumijevanja čitanja, znali su kako. Ta je skupina otvorila nove i nove i nove činjenice o kojima treba promišljati.

Učenik je napravio prezentaciju koja je prštala pravopisnim pogreškama. Nije se time zamarao, rekao je da je sada radio sam, da nije dopustio mami da mu ispravi pogreške, jer onda ništa nikada ne nauči. Suučenici su mu upućivali na pogreške, i sljedeći je dan donio ispravljeni rad, onako kako su mu oni rekli. Taj je učenik odlučio biti sebi dosljedan.

Zašto čitate?

Trenutak kad se u bilo kojoj raspravi na satu pojavi pitanje Zašto?, trenutak je koji pokreće valove znanja, kritičkog promišljanja, građenja stava… To je onaj trenutak kad znam da sam stvorila vrijednost. Ja sjedim negdje u razredu, sa svojim učenicima, dio sam njih i pratim predstavljanje, kao i moji suučenici. Postavljam pitanja kao i oni, usmjeravam ih… ne sjedim i ne zabavljam se, slušam ih, osluškujem, bilježim i osjećam sreću jer osjećam da rastu. I danas, kad teče ovo dugo toplo ljeto, znam da sam, barem u nekom dijelu, uspjela. Otkrila sam neki talent, probudila sam ponekog uspavanog mislioca…. Nakon toga, klupko se odvrtjelo. Više od polovice učenika došlo je predstaviti roman po svom izboru, zahtijevali su vrijeme da ono zaštokoje ih je kopkalo tijekom čitanja djela po svom izboru predstave svojim suučenicima. Neki su uspoređivali film i djelo, njihovo kritičko prosuđivanje postalo je samo po sebi svrhom. A ja sam dobila prozor u svijet sadašnjice, u svijet njihovog odrastanja, u svijet njihovog mogu, znam i hoću… I od toga ne postoji ništa veće i ništa jače, ako si učitelj i ako svjesno dišeš sa svojim učenicima.

Što kada naučite čitati?

Kad te ujutro, prije sata, dočekaju na hodniku da bi ti ispričali što čitaju, znaš da je dobro.

Kad se dogovaraju u kojoj će skupini raditi sljedeću lektiru, znaš da je dobro.

Kad ti nečija mama dođe na informacije i ispriča kako joj dijete ne da blizu kad radi svoj lektirni projekt, znaš da je dobro.

Kad ti učenik kaže da nije pročitao sve, ali nešto jest, i onda znaš da je dobro.

Kad svojim doživljajem promijene tvoj stav, znaš da je dobro.

Kad, uz njihove talente, otkrivaš i svoje, znaš da je dobro.

Kad obrneš perspektive o njima, o radu, o nastavi, dobro je. Mora biti dobro, jer na kraju ostaje smijeh, radost, poticaj i saznanje da te nitko ni na što ne sili. Neprocjenjivo. Točka.

Na zadnjem smo satu dogovarali projekte za novu školsku godinu. Znate, ono, kad vam dijete kaže: "Imam ideju!" E, to! Tada sve počinje. Nisam ja tražila njih, oni su tražili mene. Tako je super biti učenik ? Idem čitati, na stijenu u hladovini…

Tekst: Majda Tometić, učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor, autorica bloga (Z)umiranje (O)sjećanja

Foto: Profimedia