Histerija kojoj je ime kraj školske godine

Frustrated girl with hand covering face in classroom, Image: 309007328, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Učenici su pod ogromnim stresom jer se pokušavaju snaći u stanju histerije. Gledam ih i vidim da nije do njih, najmanje je do njih. Da pitamo djecu, ona bi mirno uživala u svibanjskim igrama, terenskim nastavama i smijehu zbog novih prijateljstava, ali ne mogu. Nitko im to ne dopušta. Ni učitelji i školski sustav, ni roditelji. Gledam ih i vidim da hodaju pognutih glava, a iznad njih ogroman oblak u kojemu se sudaraju rečenice: Moraš ispraviti Matematiku! Ne možeš imati četiri iz Biologije! Izvoli napisati još jedan projekt! Ja ću ti pomoći! Pišemo završni test! Moram naučiti cjelokupno gradivo! Zašto smo dopustili da nam školovanje postane MORAŠ, TREBAŠ i IZVOLI TO NAPRAVITI ZA ZLATNU MEDALJU!?Zlatna je medalja odlična ocjena. Druge su jako nepopularne. Najednom imamo horde odličnih ocjena i izvrsnih učenika besprijekornog vladanja i nevjerojatnih znanja. Ali, ako sagledamo činjenice, one nam vrište da za zlatnu medalju treba raditi dugo, sustavno, strukturirano i bez puno vrludanja. One nam govore da nam se trud isplati, ali bez truda, izostaju i medalje. Sportaši treniraju, odriču se nekih svojih veselja zbog truda, zbog želje, zbog talenta. I na kraju, u nekom trenutku, kite se zlatnom medaljom jer su došli do vrha, jer su svladali sve prepreke, sve što je bilo teško, naporno i nimalo privlačno. Trud je nešto što nam se u školstvu nekako pogubilo. A od truda bi trebalo krenuti.

Histerija kojoj je ime kraj školske godine

, Image: 141242746, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Učitelji su pod povećalom. Najčešće ne vrijede, ne znaju, prezahtjevni su, ne daju šansu, ne razumiju da nečije dijete mora imati pet. A istina je sasvim drukčija, ma koliko mi šutjeli o njoj. Učitelji vrijede, velika većina, ostavljaju sebe pred vratima učionice da bi “svojoj” djeci prenijeli znanje, potaknuli razvoj vještina, doveli svaku pojedinu dušu do njezinih jakih strana. Učitelji znaju, nose u sebi velike količine znanja koja su jasna, čvrsta i opravdana, ali ne svode se na znanje o žabi i broju njezinih pretklijetki, nego na svu silinu metoda, načina i vještina kako ta znanja prenijeti učenicima. Učitelji nisu zahtjevni, oni usmjeravaju djecu, rade sa skupinama djece i iz svakog pojedinca izvlače ono što on može. U javnosti se stvara fama jer su oni koji nisu u razredu skloni sve generalizirati. Ja ne znam niti jednog učitelja koji od svakog svog učenika traži ISTO. Ne govorim o pisanim ispitima (koji su takvi kakvi jesu), nego o praćenju, poticanju, usmjeravanju. To rade učitelji i iz toga na kraju proizlazi ocjena. Ocjena nije samo zlatna medalja, zlatna je ako se cijelu godinu trudiš, izvlačiš najbolje od sebe, unapređuješ svoje vještine… da se sad ne ponavljam… Učitelji UVIJEK daju šansu. Novu pa još jednu pa još jednu. I, u nekom trenutku, i to davanje šansa treba stati, ako ne ide, ako se šanse gube u vjetru. Šansa je npr. znati da učenik sve svoje zadatke radi pravovremeno, cijelu godinu, ili da je danas bio potpuno neusredotočen pa će sljedeći put, ili da je odličan u predstavljanju projekata pa će napraviti još jedan… onda kad to ima smisla. Učitelji, nažalost, razumiju i da netko smatra da njegovo dijete mora imati pet. Ali je pitanje smatraju li tu peticu opravdanom. Biste li vi objesili zlatnu medalju oko vrata nekome tko nije bio na treningu cijelu godinu, a zatim je došao u velikom stilu, svima podmetnuo noge da bi stigao prvi, i onda stao na postolje? Naravno da ne biste! E, tu je ključ rješenja ove histerije!

Talent je bitan, da. Netko je talentiran za matematiku, netko za strani jezik, netko za geometriju. Takvima najčešće nije potrebno sjedenje za knjigom i bubanje, a ni histerija, jer sve upijaju lako. Talent je dosta važan detalj zlatne medalje. Jer, kad si talentiran, onda ti je uspjeh puno bliže. Stoga, neki se učenici sada zaista ne trebaju previše opterećivati. Jer su cijelu godinu radili, savjesno i marljivo, slušali su na satu, nisu prepisivali domaće zadaće i u zadnji tren učili za ispit. Pa su sad mirni, slušaju ptičice, vesele se smijehu i ne svađaju se s roditeljima jer bi trebali buljiti u knjigu i štrebati. No, ja se opet pitam – što ćemo s onima drugima? Onima koji su natjerani da bulje u knjigu, kao što to rade cijelu školsku godinu, a rezultati izostaju? Ako mene pitate, ja ću tome pristupiti na vrlo jednostavan način. Učiteljski. Završna ocjena se gradi cijele školske godine. Ona je skup toliko puno pojedinosti koje jednostavno ne možeš izmjeriti metrom i zapisati kao brojku u kvadratić, da o njoj ne treba puno raspravljati. Treba joj vjerovati, treba joj pristupiti razumski. Histerija kod učitelja? Da – jer, ako ne vjerujete našoj stručnoj prosudbi, podmećete nam nogu. Kraj je školske godine, sada je kasno za biti tko nisi. Prihvatimo se takvima kakvi jesmo. Prihvatimo da u čarobnom krugu školovanja postoje učitelji koji znaju što rade, roditelji koji trebaju imati povjerenje ponajprije u svoje dijete i poznavati ga, i učenici oko kojih se lome koplja. Pustimo djecu da se vesele prijateljstvima, svibanjskim zaljubljivanjima i novim znanjima koja možda nisu stekla u školi, jer nije škola jedini svijet odrastanja. Pustimo djecu da budu djeca, za sve ostalo doći će pravi trenutak! I, jedna anegdota, za kraj. Lijepa i poticajna. Jedan je učenik veseo dječak, prekrasan, prštav, duhovit i lijen. To je činjenica. Lijen je i svi to znamo. Kad ga zamolim, on mi kaže: A znate već odgovor, profesorice, nisam, ne da mi se… Znam, i ja i on. Ali uvijek ga pitam, ponudim mu. Kad neće, izbor je njegov. No, slučaj hoće da to zna i njegova majka. Koja u životu broji neke druge vrijednosti. Prave vrijednosti. Razgovarale smo tako o njemu, o njegovim simpatičnim nepodopštinama i veselju, o njegovim lošim ocjenama. Ocjenama koje proizlaze iz truda, takve su kakve jesu. A onda je mama rekla: On kaže da ste strpljivi, divni, duhoviti, razumni. Kaže da ga razumijete. Kaže da je sretan i da mu je na nastavi zanimljivo, i da ne želi veću ocjenu, jer zna da je ovakva baš njegova. A ja sam sretna jer je baš tako, jer je to u životu važno… I sad mu idem kupiti čokoladu, jer je dijete i jer se razumijemo. Hvala Vam!Eto, kupite svom djetetu čokoladu jer je dijete. Zagrlite ga i veselite se zajedno. Zagrlite ga kad donese peticu i kad donese dvojku. Jer nije ocjena to što određuje dijete. Ni dijete, ni mene, ni vas. Neka nam kraj školske godine ne bude histeričan. Na nama je :)