Ljubav u školskim učionicama

Vrijeme je za jednu ljubavnu kolumnu, jednu čija je snaga u činjenici da učiteljski posao izrasta iz ljubavi i pokreće ljubav. Bez ljubavi - teško bismo živjeli svaki dan u razredu i teško bismo, naposljetku, znali što, zašto i kako stvarno treba kritizirati u ovom našem blijedom školskom sustavu. Ono što ne treba kritizirati su učitelji. Znam da će sad mnogi rogoboriti jer neki su učitelji "strašni", neki nemaju nikakav autoritet, nekima je svejedno, neki ništa ne znaju... no - i učitelji su ljudi. Ja sam, s vremenom, naučila prihvatiti sve i svakoga. Nekako si mislim - pa, ako radi tako, onda valjda stoji iza toga. Ako ne, onda je neosviještena osoba i ja tu ne mogu ništa. Samo prihvatiti. Svatko ima svoje razloge za ovakav ili onakav postupak.

Puno smo puta rame za plakanje. Zato što se H. zaljubio u R., a R. u V. i sad je H. tužna... Djeci je njihova emocija važna. Zato im pružimo rame za plakanje. To je ljubav. Ili smo Google. Jer dođu s nekim pitanjem pa premeću, zaključuju, zapitkuju... i mi smo spremni razmotriti pitanje, razgovarati... To je ljubav. Ili smo davatelji socijalnih usluga. Jer J. ne može na izlet, jer mu nema tko platiti, pa mi zivkamo, tražimo popuste, dijelimo rate... a nerijetko posežemo za vlastitim sredstvima. To je ljubav. Ili smo tehničari. Kad treba prespojiti kablove jer hoćemo LCD spojiti s nečim da bi učenici vidjeli neki motivacijski film, npr. To je ljubav.

Ili smo psiholozi i terapeuti jer vidimo da T. treba utjehu i zagrljaj, da je nesretna, ljutita, ogorčena, slomljena... Pedagozi smo uvijek. To je ljubav. Ili smo policajci. Dok trče hodnikom pa ih usporavamo, dok se svađaju tko će raditi u kojoj grupi, dok verbalno i neverbalno kreću u neki napad... To je ljubav. Ili smo modni mačci, jer moramo prosuditi čija je frizura ljepša. To je ljubav. Ili smo filmski stručnjaci jer trebamo dati savjet koji film gledati u subotu u Cinestaru. To je ljubav. Ili smo liječnici. Kad rukom na čelu određujemo povišenu temperaturu, kad dijelimo papirnate maramice zbog kihanja, kad prosuđujemo je li mučnina stvarna ili hinjena... To je ljubav.

Zar je važno tko je kriv?

Puno je ljubavi u učiteljima. Ljubav je gotovo uvijek dvosmjerna. Vjerojatno postoje učitelji koji nisu nikada ništa od navedenoga, ali ja ih ne poznajem, a ako ih i poznajem, slutim da im samo treba dati priliku... I onda, bez obzira na sve naše ljubavnosti, ipak nas se vješa po konopcima i pometa po prljavim ulicama. Prečesto smo krivi za dosadno gradivo, nepotrebne činjenice, učenički umor i zamor, loše ocjene, cjelokupni školski sustav... A krivica je sasvim pogrešno definirana činjenica. Niti su učitelji krivi za učenikovo (ne)napredovanje niti su krivi za školski sustav. Uostalom, žalosno je uopće spominjati krivicu kao takvu.

Jer, npr., ako je T. odlučio igrati nogomet cijelo popodne, a ne pročitati lektiru, kako sam ja za to "kriva"? Pa ipak, ja ne vičem na T. i ne kažnjavam ga, dajem mu šansu. Dogovorim se s njim i, ako ne ispoštuje dogovor, s kojim je upoznat cijeli razred, tko je odgovaran? T. je možda nesretan, možda mu se roditelji svađaju pa bježi na igralište i skriva se od svojih zadataka... a možda je samo nemaran. To se vrlo brzo otkrije, jer učitelji su ljudi. Oni daju šanse, oni ne lupaju po djeci. Ili, ako H. ima lošu ocjenu i trebala bi bolju, tko o tome treba brinuti? Roditelji? Ne. Učitelj? Samo malo. H.! H. treba pokazati interes, volju, znanje... a to se može na tisuće načina. Možda H. zablokira pred pločom. Možda je gladna i klonula pa ne može sudjelovati. Možda treba čekati da joj postane važno. A možda joj nikada neće postati važno. I to je sasvim u redu.

A to što ih ja moram naučiti aorist i imperfekt, kolegica građu oka, a netko drugi množenje na n-tu potenciju... to stvarno nije moja krivica. Moja je odgovornost napraviti to kako mislim da je najbolje, a to mislim li ja da je to potrebno ili ne - to me nitko ne pita. A da me pita, rekla bih mu da je sve stvar motivacije i načina prijenosa znanja. I da može biti zanimljivo. I da može biti užasno dosadno. Jer znam da se na toj točki učitelji razlikuju, jer su ljudi i jer rade kako znaju, mogu ili žele. A i to je - ljubav.

Tekst: Majda Tometić, učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi, učitelj-mentor

Foto: Profimedia