Mama bez celofana

Woman pillow fighting with her son in living room, Bavaria, Germany, Image: 320908634, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, MITO images

Odgoj i okolina u kojoj rastemo na mnogo nas načina oblikuje. Mene je rodila divna majka. Jedna od onih koja je sve uvijek obavljala bez suvišnih riječi i bez traženja ičije pomoći. Heroj koji je gradio svijet na van i srušio onaj unutar sebe. Ne sjećam se da se družila s prijateljicama, ili kao ja danas, otišla negdje na nekoliko dana bez djece. Ne sjećam se da sam ikad pomislila kako joj nešto nedostaje, jer u principu nije joj ni nedostajalo. Stvorila je utočište u obitelji koju je uvijek ludo voljela i voli, ali uz svu tu ljepotu izgubila je sebe. Iz perspektive četrdesetogodišnje žene i majke, pitam se, gdje je skrivala probleme? Teške dane? Razočarenja? Gdje je skrivala ranjivost i strahove koji nam svima ponekad vrište iz pora? Gdje je skrivala ljutnju i PMS?

Sve je to radila iz ljubavi. Najbolje kako je znala, da nas od života sačuva. A to se ne može.

Ono što nalijepimo kako obrazac dok smo nejaki patuljci, upravo su one etikete koje najviše bole pri odljepljivanju. Poput bolničkog flastera, onog platnenog, koji ti počupa i kožu i niti s vlastitim DNK potpisom... i stvori ti sasvim novu emociju iz trenutka boli.

Kad sam i sama postala mama imala sam 30 godina. Uvjerena kako ću besprijekorno postojati u toj darovanoj ulozi. Bit ću na visini „zadatka“ i sve ću uraditi bolje. A ha....

Neka nova, autentična Ja

Dobila sam dijete kao najboljeg učitelja u Svemiru. Poslan mi je emotivac, na entu potenciju. Mudrac neviđene intuicije i empatičnosti koji upija emocije kao spužva. Svoje i tuđe, ali ih sve iscijedi kad tad na neki od svojih načina. Prvih nekoliko godina njegovog života bila sam mama koja je gradila sve bez traženja pomoći i po principu „Nema problema za hrabrog Sama“. Bila sam rob prisilne sreće, samo da se on ne brine jer nisam mogla podnijeti da me vidi ranjivu. Kao da sam jedini kamen na svijetu, a svi drugi su paperje na vjetru. Totalno pogrešno!

Kad sam se nanovo presložila, on je imao 4 godine tada, otkrila sam mu jednu živu i kompleksnu mamu koja ima ovakve i onakve dane. Pokazala sam mu da je sasvim u redu plakati za izgubljenim snom, umrlom bakom, pregorenim ručkom u PMS-u. Da je u redu ponekad biti uplašen, dok god o tome želimo pričati s onima kojima vjerujemo. Danas mu je sasvim normalno da sam ponekad toliko euforična da plešem po kući kao luda, pjevam i nosim kikice na glavi, pa padnem po klizavom podu i smijem se do ludila. Normalno mu je da uvijek želim još. Da sanjam još tolike snove i da o toliko toga još pojma nemam. I nije me sram. Jer ne znam i priznam da ne znam.

Ali isto tako zna da sam ponekad tužna i plačljiva, da me nešto jako povrijedi, da sam umorna.

Zna da me ponekad film može rasplakati, telefonski poziv izbaciti iz cipela, da me i oni koje jako volim znaju naljutiti, i da reagiram na to, ništa ih pritom manje voleći. Pa iako mu je teško kad sam takva, uči se nositi s tim. Jer je to jedino ljudski i fer. Ponavljam mu kako on nema ništa s tim, da su to moje emocije koje se slažu uvijek nanovo u neku bolju verziju mene. “Kad se gradi kuća, ljudi koriste i cigle i beton i vodu i snagu čovjeka... tako i mama, ljubavi, sve mi te emocije trebaju da bih bila cijela i da se ne urušim."

Učimo se suživotu gdje možemo podnijeti i međusobnu ludu sreću i duboku tugu kada nas dotakne.

Teško je ponekad.

Nijedna mama ne želi vidjeti suze u najdražim očima, pogotovo kad su zrcalo naših vlastitih. Ali si ponavljam, i to su lekcije koje mu darujem, ne gubeći pritom ni jedan atom sebe.

Baš naprotiv. Rastemo zajedno i ogledamo se u istini, kakva god ona bila.

Osim bezuvjetne ljubavi, istinsku sebe bez celofana zaista mu želim pokloniti... pa dok me i kakvom me ima.