Koji brend nosi vaša duša?

Što zna dijete o mjerilima, osim onih kojima svijet mjeri njihovo srce? Kad si mali ogledaš se u majčinim očima, očevim pohvalama. Kad si mali, želiš osjetiti sve. Upoznati, dodirnuti. Želiš da te kiša umije i da lokvicama gacaš kao malo prase uživajući u igri. Želiš se isprljati od igre. Praviti kolače od blata, nabijati loptu po dvorištima i livadama bez obzira na to krasi li to tlo čisti beton, meka trava ili blato od prethodnog dana. Jer si dijete. A djetetu je važno živjeti... svim porama.

I baš svi donesu priče iz doma tamo kamo dolaze. Djeca ne znaju lagati (iako su odrasli ponekad jako uvjereni u suprotno). Ako ih dobro promotriš, vidjet ćeš da svaka laž ocrta njihove aure nemirom. Vidjet ćeš da im izrugivanje nije prirodan gen, ni otrovni komentari prema drugoj djeci. Oni čuju o čemu odrasli razgovaraju i u tim trenucima ogovaranje i komentiranje nečeg što im zazvuči kao alat za osobni rast memoriraju. Upijaju kao spužve.

Nemojte mi reći da su djeca izmislila naziv „Lidlići“. Nemojte me ni pokušati uvjeriti u to.

Naša će djeca biti snažna onoliko koliko ih osnažimo. Koliko im usadimo originalnosti i dubine u svaki mišić tih nejakih tijela. Koliko im zagolicamo maštu da potraže veći smisao od uspoređivanja s drugima.

Jako je težak zadatak odgojiti sretnog čovjeka. U vrijeme iskrivljenih vrijednosti, kad je i hrana za bebe sumnjivog porijekla, jako je teško dati djetetu korijene, krila i vjeru u dobre namjere sustanara u njihovom životnom radijusu kretanja.

Za početak, pokušajmo se osloboditi osuda koje vučemo možda još iz naših ranih školskih dana. Iz dana kad smo imali obične pernice i jednu te istu torbu sva prva četiri razreda osnovne škole, a Jana, kojoj je tata radio u Njemačkoj, imala je svake godine novu, i pernicu na kat s mirisnim flomasterima. I one gumene bombone medvjediće zbog kojih ste je gledali kao najveće božanstvo i najvećeg neprijatelja. Pa bi čuli kako pod odmorom djeca ogovaraju Janu kad ona ne čuje kako je ovakva i onakva. Iz nemoći. Iz nemogućnosti u toj ranjivoj dobi da vidimo širu sliku.

U današnje vrijeme, gumene medvjediće može si priuštiti skoro svatko. Jer su s vremenom ta uzvišena „bogatstva iz Njemačke“ postala najobičniji slatkiš koji se prodaje za par kuna, daruje u časopisima i ne predstavlja ništa dobro. To je dostupno. Baš zato što je takvo kakvo je.

Ljudi nose mobitele od nekoliko tisuća kuna i plaču da su gladni. Traperice u visini mjesečne plaće i dalje su samo traperice. Tenisice će i dalje ponekad ugaziti u pseći izmet bez obzira na to iz kojeg su brenda proizašle. Sve to suludo iskrivljavanje vrijednosti koje se daruju djeci bez zadrške ostavlja neizbrisiv trag. Na svim onim vilama i frajerima manjima od metra visine, na svim onim budućnostima u dolasku.

Filtrirajte svoje obijesti i ogorčenosti pred djecom, dajte im da sami raspoznaju nijanse. Pričajte im koliko su snažni, voljeni i predivni kao takvi kakvi jesu. Pričajte im priče o jednakosti među ljudima. Bez obzira na narodnost, rasu, vjersko opredjeljenje ili odjeću koju nose. Ne znate kamo će ih život odnijeti, ne radite od njih hermetičke kutije s vašim osobnim uvjerenjima i strahovima. Krila im jačajte. Krila za u nepoznato. Za ljepotu različitosti među istima.

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama

Foto: Profimedia