S emocijama razumski

Ove sam školske godine svoj profesionalni put odlučila nastaviti s nekim novim klincima, u novim razredima, u novoj školi, u novom okruženju i s novim emocijama. I brzo sam uvidjela da je sve možda novo, ali emocije su zapravo stare. Emocije prema pozivu i poslu i očima koje čekaju da ih nešto naučiš u svojoj su biti stare. Iste. Voliš. Jednostavno voliš svoj poziv i voliš biti tamo, u razredu. Voliš biti ti, učiti djecu i od djece. Emocije te pokreću. Ali do te svjesnosti dug je put.

Bilo bi jednostavno samo zalupiti jedna vrata i širom otvoriti druga. Ne osvrtati se za sobom i zanemariti svu silu dobrih procesa i dobrih zadataka koje si živjela s jednom djecom. I uvjeriti se da nisu važni. Ni procesi, ni to što oni ostaju, a ti ideš, ni to što nećete zajedno naučiti gradivo, ni to što ih nećeš vidjeti kad budu veliki osmaši spremni za novi korak u svom životu. Bilo bi to jednostavno, kad ne bi postojale emocije. Mi učitelji imamo neke ugrađene čipove zbog kojih nam je normalno otpratiti poodraslu djecu kad završe osmi razred, ili četvrti ako se radi o mlađima, ali nije nam ugrađena prirodnost opraštanja od petaša ili šestaša. To ne ide u prirodni rok službe :) Ali, u životu svih nas, događa se i to.

Stoga, iako su emocije pokretačka snaga, sam posao je ipak posao. Učitelji ne žive od lampica koje se uključe kad njihovi učenici usvoje neki pojam niti od umora koji se naslaguju jedan na drugi u ovim početnim kaotičnim danima rujna. Iako oprečno, i jedno i drugo je sastavni dio posla i olakšavajuća je okolnost što postoje emocije. Škola, kad znači učenike, učitelje i nastavu, je živi organizam koji stalno mijenja svoj oblik, brže nego vjetar puhne. I treba znati biti u tome. Treba znati što, kako i kada, treba započeti od sebe kao stručnjaka koji zna što radi i onda je lako. Ne poznajem niti jednoga učitelja koji ne voli svoj poziv. Ima ih koji njurgaju, gunđaju, zdvajaju, ljute se na papirologiju i mrze tipke na e-dnevnicima. Ali niti jedan od njih o tome, kad uđe u razred, više pojma nema. Ta djeca te jednostavno pojedu! Usišu te u vrtlog i više nisi svoj, vode te emocije prema njima, prema poslu, gradivu, lijepom danu... čak na trenutak voliš i Godišnji nastavni plan i program i kurikul zajedno! To si ti. (I onda mi recite da bi to sve mogli odraditi i roboti! Nema šanse.) Emocije nas pokreću.

Svi su na početku brinuli. Oni koji su ostali brinuli su kako će im sada biti, oni koji su me dočekali brinuli su kako će im sada biti. Ja sam brinula hoću li pustiti emocijama ili razumu da me pokrene. I onda se u trenutku sve posložilo na pravo mjesto. Kao kad pronađeš nedostajuću lego-kockicu. Jer je jednostavno, jer je smisleno, jer te pokreću unutrašnji kotačići. No, ne možeš odvojiti razum od emocija, niti obrnuto.

Trikovi za otvaranje novih vrata

Učitelji pamte jako puno podataka. Imamo puno foldera u kojima je sejvano tisuće podataka o učenicima, o njihovim mogućnostima, o rukopisu, o onom trenutku kad su bili briljantni i onom trenutku kad su se borili sa sobom, o njihovim imenima, o frizurama, o važnim pojedinostima koje ih čine posebnima, o tome s kim prijateljuju i u koga su zaljubljeni, o tome vole li razgovarati o nebitnim sitnicama ili će radije šutjeti i gledati kroz prozor, ako ih ne preneš. Ti folderi vrijede svake školske godine ispočetka, no kad se preseliš među neke nove klince, onda su prazni. Važno ih je brzinski napuniti nekim informacijama koje će pomoći da svi dobro zaplivaju na samom početku, a za to postoje trikovi.

Odmah na prvom satu im naučiš imena. Povežeš lice s glasom. Kad pišeš po ploči, trudiš se čuti tko ti se obraća. Redovito ih zaskočiš kad im se obratiš imenom dok si im okrenut(a) leđima. Uvijek te pitaju – Kako znate da sam ja pitala? Ti to riješiš osmijehom, a ona postane važna i raste joj svojevrsno strahopoštovanje. Malo čavrljaš s nekima dok hodate hodnikom. Jedan sat sjedneš s razredom u dvorištu i pamtiš ih opušteno. Njihove smjehove, njihove igre, njihovu silu svakovrsnih pitanja... Pohvališ im romobil. Sjetiš se da su jučer bili zabrinuti. Pohvališ svaki doprinos. Šapćeš s onima koji su povučeni. Pokažeš im da želiš razumjeti njihovu tajanstvenost. U bilježnicama im ostaviš trag, poneku kvačicu, ponekog smajlića, poneko ispravljeno ć... I kad ona zadnja izlazi iz razreda i pokloni ti sramežljivi smiješak, ti znaš koliko je to važno, kad ti donese svoje stihove na uvid, zauzimaš nove pozicije, a kad se njih petnaestak skupi oko tebe čim te vide jer ti moraju nešto ispričati, svi istovremeno i uglas, onda znaš da to što si im prišla razumski, ne zaboravljajući emocije, drži vrata otvorenima.

Trikova ima bezbroj. I vrlo su suptilni i vrlo različiti i vrlo ovise o prilikama. O onima koji dobro „pale“ u nastavi, konkretnima i provjerenima, sljedeći puta.

Ah, da, pitala sam onoga šestaša s početka ove pričice kako to misli da sam zabavna. Rekao mi je: "Pa, jednostavno, Vi baš razumijete da smo mi samo djeca!" Rekla sam već – emocije trebamo naučiti čitati :)!

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia