Učitelji na plaži - stvarnost ili fikcija?

Gotovo sam sigurna da polovica učenika u zemlji, svakoj, misli kako njihove učiteljice ili učitelji zapravo ne postoje. Kao Superman ili Spiderman – postojan samo u ulozi koju obavlja. Pogotovo to misle oni mlađi. Oni ih vide kao školske simbole koji su uvijek u učionicama, sa smiješkom samo za njih i gomilom igrica, mozgalica i zadataka koje strpljivo smišljaju samo za njih... A oni malo veći, oni misle da njihovi učitelji za vrijeme školskih praznika po cijele dane sjede doma uz ventilatore i pripremaju ispitne zadatke, kvizove i mutne začkoljice kojima je cilj njima otežati život. Pa si podijele tjedan - ponedjeljak je za otežavanje složenih rečenica, utorak je za ubijanje misli o onome što je pisac želio reći, srijeda je za pravopisna pitanja, četvrtak je za smišljanje popisa ubitačnih tema za pisane vezane tekstove, petak je za minuciozno uranjanje u svako lektirno djelo i vađenje najsitnijih pojedinosti koje se pretvore u pitanje na koje ni Ministrica ne bi znala odgovor, subota je za suradničke projekte, a u nedjelju kopaju po kalendaru i broje koliko je još dana preostalo do početka nastavne godine... I tako učitelji jedva čekaju da se ponovno stvore među školskim klupama.

I tako, iako ne znam u koju kategoriju od gore navedenih bi me moji učenici svrstali, znam da sam odlučila biti na godišnjem. I uvijek se sjetim kako mi je jedna draga osoba rekla: Poznajem te, i nevjerojatno mi je da si učiteljica, jer, da sam kao mala znala da su moji učitelji samo ljudi, sigurno bi mi školovanje bilo ljepše i draže!“

Medijacija sa stršljenom

Uopće vam neću pričati da naš godišnji odmor ne traje tri mjeseca. Ta se priča već stvarno jako izlizala. Onaj dio nas u učionicama, pred učenicima i u disanju s njima, to je jedna trećina posla koji obavljamo. Druga trećina su pripreme za nastavu. Treća je sila administracije koju odrađujemo svakodnevno, svakotjedno, svakomjesečno i onda još pojačano kad učenici odu na praznike. Tako da odmor počinje oko 12. srpnja i onda nam treba još deset dana da shvatimo da smo na godišnjem odmoru. To se dogodi onoga jutra kad tijelo odluči ne probuditi se samostalno u 6:20 i, u mom slučaju, kad čitam i ne posegnem za olovkom da bih si napravila skicu o tome što bih s nekim dijelom teksta željela napraviti u učionici. Eto.

Mene je jutros probudio stršljen. Doduše, u polusnu u osam ujutro bila sam uvjerena da je helikopter u sobi, ali ne – samo je lepet njegovih krila zvučao kao elisa. Prva mi je pomisao bila pokušati medijacijom. To je ona učiteljica u meni – pokušati mirnim putem riješiti problem, suočiti obje strane, razgovarati... Medijacija sa stršljenom!? Skužila sam ubrzo da taj ne želi progovoriti unatoč mojoj umješnosti da iz svakoga izvučem riječ, dvije.

Onda sam mu afirmativno rekla: „Stršljenu nepozvani, znam da voliš letjeti,  idi leti negdje drugdje, molim te da napustiš moju sobu.“ Kužite koliko je pozitive u toj rečenici – pohvalila sam ga, dala sam mu epitet koji ne vrijeđa, lijepo sam ga zamolila... No, ništa! Bezobraznik!

Onda sam pokušala Ja-porukama. „Stršljenu, ja želim da izađeš iz moje sobe!“ Šutio je, a učiteljica u meni je sama pitala, vrteći sliku iz učionice: „Zašto moram izaći?“.“Zato jer sam JA tako rekla!“ E, sad, da je bilo drugih stršljenova alias učenika, onaj koji mi je privržen rekao bi mu: „Daj ne izigravaj, lijepo te zamolila...“ i onda bi mu se i drugi pridružili i ovaj bi se lijepo ispričao i izašao. Ali ne i ovaj stršljen! Taj ne da se ne ispričava, nego mi se još i skriva iza zavjese!

Onda sam pokušala metodom šutnje. To je čisto ignoriranje. Ok, samo ti izvađaj, uopće te ne doživljavam. Naravno, to mu nije bilo zanimljivo pa je odlučio egzibicionirati. Skrio bi se iza zavjese u odskočni položaj, uzletio ukoso stropu pod oblake, počeo mahnito vrtjeti tim krilima, nisam više ništa ni nikoga čula... Sva sreća da je zazvonilo! Pa sam zatvorila vrata sobe, jer je započeo mali odmor.

Intuitivno plivanje

Na plažu idem s nekom neodređenom nelagodom. Stalno me prati sumnja ili osjećaj ili intuicija da ću, kad izronim na polovici uvalice, čuti neki glasić: „Profesoriceeeeee...“ Sigurna sam da će sve učiteljice svijeta potpisati ovaj moj filing.

Ono – namažeš se pekmezom od mrkve za brzo tamnjenje, jedeš lubenicu i kaplju ti ljubičaste kapljice, smiješ se sa svojim tinejdžerima, bacaš neke interne smjehove, skineš šešir koji ti zaklanja stvarnost, skineš sunčane naočale, uskočiš u more, opuštena, odmorena, bezbrižna, izroniš i – čuješ kako te fino odgojeni učenik lijepo pozdravlja. Motaš film u nevjerici - jesam li dežurna, je l' idemo na neki izlet, jesam li pogriješila učionicu...Nevjerojatno koliko puno normalnih životnih situacija te drmne u trenutku neočekivanoga susreta. Nadam se da mi se to neće dogoditi, jer nikako ne mogu, u tim svojim strahovima, odlučiti trebam li ga onda odvesti na sladoled ili otići, onako morska i uplivana, porazgovarati s roditeljima ili ga poslati natrag u učionicu... Da, jedna sasvim light nelagoda pred neočekivanim.

Fale mi, da. U onoj izmaglici sjećanja. Moja djeca, moji učenici, naši mali doživljaji, naše male tajne, naši dogovori... Sve, život, postojanje. A na odmoru – odmor. Trebamo napuniti baterije, je l' tako?

Hrvatske čudesne škole

I za kraj, osvrt na komentare kako nas je u školama previše. Sarkastičan, jer sam na odmoru. Da, previše nas je, jer razrede s 27 učenika bi trebalo spojiti da jedan učitelj u miru može vježbati frontalku s 54 poslušnih desetogodišnjaka pred sobom. I trebalo bi ukinuti Tjelesni, Informatiku i Likovni. Zar djeci treba da trče i da se uznoje? Informatika? U dvadeset prvom stoljeću? Ma, molim vas... I što će im, pobogu, crtanje i vježbanje fine motorike i otvaranje prozora u umjetnost? A tu sramotu da strane jezike predaju profesori stranih jezika, to valjda ni jedna pristojna država nije vidjela... Ne može! Sve treba odraditi jedna jedina učiteljica, tko je vidio da učitelji imaju 40-satno radno vrijeme i mizernu plaću? Pa nemaju ti učitelji za bezveze tri mjeseca godišnjeg odmora, nek lijepo uglancaju čudesne moći i budu spremni za još jednu svestranost, sverazumnost i odgoj poslušnika u školama u kojima ne treba suradnja, razmišljanje, inovativnost i budućnost. Ipak su učitelji Supermani, zar ne?

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia