Školski elektronički čušpajz
Osuvremenjivanje nastave postalo je nužnost. Nužnost za nove naraštaje koji se rađaju u svijetu kakav nismo mogli ni zamisliti prije desetak godina, nužnost s obzirom na to da ne želimo dopustiti da nas vrijeme pregazi. No, pod taj pojam ljudi guraju različite stavove, metode, misli i primisli i prečesto nastaje dobro znani hrvatski čušpajz (to je onaj koji se kuha od što različitijih sastojaka koji si međusobno ne pašu...). Dio javnosti bi preko noći htio uvesti tablete, pametne ploče, elektroniku svih veličina i dimenzija, koračati ukorak s vremenom, a dio bi pod svaku cijenu htio onemogućiti takvim „prljavim“ napravama ulazak u učionice. Rijetko tko razmišlja što o tome misle „terenci“, odnosno učitelji i kako izgleda svakodnevna „elektronička“ praksa. Rijetko tko, jer za hrvatski čušpajz dobro je zanemariti stručne sastojke i usipati što više rekla-kazala mišljenja, uz, naravno, ona s plota i iza ćoška. I struka je podijeljena u svojim razmišljanjima, no morate nam priznati da polazimo sa stajališta različitih od svekolike javnosti. Pokušat ću vam dočarati djelić čarobnoga školskoga ozračja koje blista u procesu osuvremenjivanja nastave.
Umiranje rukopisa
Nedavno sam shvatila da bih, da mi kreda nije sredstvo za rad, izgubila svoj rukopis. Jednostavno bi umro. Ne znam gdje bih ga i zašto koristila da mi nije potreban na mom radnom mjestu. Osvijestila sam da svjedočimo umiranju rukopisa. Koliko puta ste u posljednjih mjesec dana koristili svoj rukopis?
Pripreme za nastavu tipkam. Ovu kolumnu tipkam. Tipkam horde i horde riječi kad mi dođu i nadođu, tipkam popis za kupnju, tipkam nalog za uplatu, tipkam cjelokupnu školsku administraciju... tipkam poruku prijateljici da stižem na kavu... tipkam i poslovnu i privatnu komunikaciju... E, pa, ne želim i na nastavnom satu tipkati plan ploče i ubiti tijek nastavnoga sata!
Ja i moj prijatelj E-dnevnik
To je bila ljubav na prvi pogled! E-dnevnik je revolucija. To je jedan pametni administrativni suradnik koji ti omogućuje da budeš brz, ekonomičan, djelotvoran učitelj i razrednik. E-dnevnik je odlična zamjena papirnatim dnevnicima i zaista ubrzava administrativne i razredničke poslove. Ja mu ne mogu pronaći zamjerku. Mnogi su se bojali da će uvođenje istoga udaljiti roditelje s individualnih informacija, a događa se upravo suprotno. Roditelji su raterećeni saznavanjima o ovakvim i onakvim ocjenama i dolaze razgovarati o svom djetetu. To zaista jest velika prednost. Prednost za učitelje, jer to je novina u osuvremenjivanju nastave koja ne ometa učeničko sazrijevanje. Ne mislim da bi bilo dobro kad bi, kao alternativu, učenici imali e-bilježnicu. To je skroz drugi par rukava...
Umiranje krede
Današnjim naraštajima je normalno biti u unutrašnjem prostoru u kojemu imaju wi-fi, trenutačno potražiti informaciju koja im treba, fotkati nastavnu jedinicu nekome koga nema na nastavi i odaslati ju u realnom vremenu... oni tako žive i suludo je to im oduzeti. Vrijeme je danas brže od nas!
Nedavno sam s osmašima naišla na fotografije diskete, videokazete i gramofona i – nisu znali prepoznati što je na fotografijama! Uopće ne mislim da je to hendikep, samo pokazuje da se tehnologije mijenjaju munjevitom brzinom i da ih treba slijediti. Djeca će naučiti što je na slici, a mi ih trebamo naučiti sve čime su okruženi koristiti za njihovu dobrobit. Pitam vas – može li učitelj koji ne zna sam ispisati dokument s računala, biti ukorak sa svojim učenicima? Znate li koliko takvih učitelja ima? Tih koji nisu ukorak sa svojim učenicima? Previše! I ja točno tu vidim problem, gorući problem osuvremenjivanja nastave – kako ćemo osuvremeniti nastavu, ako ne možemo osuvremeniti dio populacije koji tu nastavu provodi? Mnogi će samo kimati glavom i nikada neće pomaknuti svoj kut gledišta duboko i zauvijek uvjereni da će kreda umrijeti, ako oni počnu koristiti klik.
Naravno, kreda neće umrijeti zbog klika. Ona čuva rukopis, ali danas više samo rukopis nije zalog za budućnost. Naša djeca će postati odrasli ljudi i, ako ne budu pametno znali koristiti klik kao i rukopis, samljet će ih suvremenost. Zato sam tužna kad nanjušim borbe protiv osuvremenjivanja nastave, meni to izgleda kao borba protiv vlastite djece. Ne možemo im oduzeti svijet u kojemu žive, ne možemo ih zakucati u pretpotopna zbivanja, ne možemo im reći – Ne, ne smiješ napraviti PP-prezentaciju, ja prihvaćam samo plakate... Ne možemo, ali možemo i moramo biti ukorak s njima. To je naša domaća zadaća!
I, znate li što se događa ako sve uskladimo? Događa se dobra i motivirajuća nastava, događaju se zadovoljni učenici i mlade osobe koje imaju izbor. Ako im omogućiš više izbora, oni će postati snalažljiviji. Nije li to cilj obrazovanja?
U mojoj učionici je na jednom zidu dobra stara zelena ploča, a na drugom veliki bijeli zaslon na kojemu se projicira slika s LCD-projektora. U učionici je računalo i wi-fi iliti bežična veza. Ostvareni su svi uvjeti za suvremenu nastavu, čime su otvorena vrata prema zanimljivijoj, bržoj i suvremenijoj nastavi, ali to ne znači da možemo pustiti učenike da sami trče kroz ta vrata. I u tom procesu trebaju učitelja.
Ako učitelj može i zna koristiti opremu u obrazovne svrhe, učenici će od toga imati veliku korist i naravno, učit će. Nema obrnutog procesa s istim raspletom. Jer, ako učitelj ne može i ne zna koristiti opremu u obrazovne svrhe, učenici od toga neće imati nikakvu korist i neće učiti. Jednostavna računica! Da, učenici danas više ne uče ako im ponudite samo papir i olovku, odnosno ploču i kredu. Gotovo je! Otplove i oni i onaj neprijatelj wi-fi. Pomirimo se više sa svijetom u kojemu živimo!
Danas sam radila u zamjenskoj učionici. Napisala sam naslov i, razgovarajući s učenicima, uočila da nema kreda u boji. Jedna je učenica glavom dala znak da će nakratko izaći iz razreda i ubrzo se vratila s kredama u boji. Ništa joj nisam trebala reći, znala je da mi trebaju. Da je učenicima dosadno, nikada ne bi primijetili što nam u učionici nedostaje, a nije im dosadno jer, uz krede, koristimo i svu silnu divnu i naprednu aparaturu.
Kad dobiju projektni zadatak, za lektiru na primjer, ne govorim im kako mogu predstaviti svoj projekt. Oni to znaju bolje od mene. Donose plakate, likovne radove, 3-D radove, interaktivne igre, PP-prezenzacije, računalne kvizove, lutkarske igrokaze, pantomime, bilješke, lente... a sve to zato jer imaju mogućnost odabira! I zapravo želim reći da, bez obzira na to što mogu napraviti prezentaciju na računalu, ipak plakati, bilješke ili gluma ne odumiru... izbor je ono što čini razliku, omogućuje kreativnost i motiviranost, a ne isključuje ništa. Osuvremenjivanjem svojih učionica dobili smo motivirane učenike koji brže, djelotvornije i nasmješenije uče.
Danas sam iznervirana došla na sat Dramske. Sve mi se čitalo na licu, nisam ni mogla ni željela sakriti emociju. Nakon nekog vremena, zajedno smo riješili problem koji me iznervirao i pametna, vesela i draga sedmašica je, bez zadrške, primijetila: Eto, profesorice, sad ste odmah ljepši. Bili ste ljuti i nervozni, a čim ste se nasmijali sve je krenulo dobro. To je obostrana ljubav. Ostvaruje se jer koristimo sve izvore pa postajemo i otvoreniji, jasniji i direktniji. Spremni za suvremenost. Da, osuvremenjivanje nastave donosi nam svima puno, puno koristi!
Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi
Foto: Profimedia; Majda Tometić
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano