Svaka trudnica ima svoju viziju kako će njezin porod izgledati, ali iznenađenja su uvijek moguća. Donosimo priču jedne američke trudnice koja je posve nešto drugo planirala od onoga što se dogodilo.

Porod u bolnici je bio moja jedina opcija! ‘U nešto sam uvijek bila sigurna: Ne želim roditi kod kuće. No, u ponoć, nakon 18 sati trudova, promijenila sam mišljenje.’

Trudovi su počeli u 5.00 sati ujutro, probudila me mala nelagoda u donjem dijelu leđa. Osjetila sam također i neki pritisak u donjem dijelu trbuha, ali uopće nisam slutila da su to trudovi. Mislila sam da imam problema s probavom ili da me možda malpo bole leđa. No, u jedno sam bila sigurna – sigurno ne mogu biti trudovi jer mi nije pukao vodenjak, a osim toga, do termina imam skoro tri tjedna. A svi znaju da prve bebe uvijek kasne. Dakle, u mojoj glavi imala sam još tri tjedna do poroda. I nisam još obavila one najvažnije stvari, spremila torbu za rodilište, napravila pedikuru, izdepilirala se.

Planirala sam porod u bolnici. Kad sam ostala trudna, istraživala sam različite opcije poroda, pa i porod kod kuće. Razumijem žene koje tvrde da samo majka donosi dijete na svijet, nitko drugi, ali ja sam ipak željela ostaviti profesionalcima da obave moj porod.

Također, prilično sam imala jake predrasude o porodu kod kuće, ali i o majkama koje se odlučuju za takvu opciju.

Jedan od razloga zašto sam inzistirala na porodu u bolnici bilo je i to što sam prvorotka u 38. godini života te sam željela blizinu liječnika ako nešto pođe po krivu. Iako mi je trudnoća bila bez ikakvih problema, nikad ne znaš kada se stvari mogu zakomplicirati.

Termin poroda bio mi je u veljači i ja nisam željela nikakva iznenađenja. Moj je plan bio: kada počnu trudovi, dolazi babica, koja će me kontrolirati, i kada bude vrijeme za odlazak u bolnicu – idem u bolnicu!

I prvih je nekoliko sati sve teklo po planu. Shvatila sam da su ipak trudovi, nazvala sam supruga koji je brzo došao kući. Disala sam svaki trud, i kada je bilo 5 minuta razmaka među trudovima, pozvali smo babicu.

Babica Nimerta je ubrzo došla i dobro se pobrinula za mene. Nakon nekog vremena prebacila sam se s kreveta u kadu punu vode. Nimerta je bila uz mene i provjeravala moje i bebino stanje.

Nakon 18 sati trudova! Nedugo nakon ponoći, kada sam se ušuškala ispod dekica u krevet, pokušavajući zauzeti neku udobniju pozu, babica je rekla da je vrijeme da idemo u bolnicu jer su trudovi sve češći i da traju već 18 sati. No ja sam bila jako iscrpljena. Razmišljala sam: moram ustati iz kreveta, spustiti se niz stepenice, navući čizme i kaput te sjesti u auto, i to sve u 3 minute do sljedećeg truda. Zaključila sam da je to moguće.

No svaki korak koji sam napravila bio je vrlo bolan. U kući je bilo toplo, a vani hladno. Iako nam je do bolnice trebalo samo 10 minuta autom, činilo mi se to nepodnošljivim.

Iako sam oduvijek tvrdila: neću roditi kod kuće, sada, u ponoć, usred zimne, nakon 18 sati trudova, predomislila sam se.

Pomisao da se moram prijavljivati u bolnicu, usred noći, vožnja liftom, pomisao na bolničku sobu, tvrdi krevet – sve to učinilo mi se strašnim. Stara ja bih se natjerala u bolnicu jer, ‘što će svi misliti o meni?

Iznenada, prvi put u životu, nije mi bilo važno što će drugi misliti o meni.  Samo sam tiho rekla: ‘Ne želim ići. Ne želim ići. Želim roditi ovdje!’

‘OK’, rekla je Nimerta. ‘Imamo li sve što nam treba za porod kod kuće?’

Naravno da nisam imala ništa pripremljeno, pa planirala sam porod u bolnici. I nisam imala pojma što sve trebam imati za porod kod kuće.

Suprug je pronašao zaštitu za krevet, hrpu ručnika i plahti. Uskoro je soba bila spremna, a babica smirena. Vratila sam se u krevet.

Pomislila sam kako će sve ići glatko sada kad sam konačno odlučila roditi kod kuće. No u sljedećih nekoliko sati moji su trudovi postali neizdrživi i krenula sam tiskati, no beba nije izlazila. Babica je prošaptala mome suprugu da ako uskoro beba ne počne izlaziti, da ćemo morati u bolnicui ako odemo u bolnicu, vjerojatno ću morati na carski rez.Nema šanse, pomislila sam. Nema šanse da nakon 22 sata trudova odustanem i netko drugi porodi moje dijete. Počela sam tiskati jače, a bolovi su bili nepodnošljivi. I konačno, u 3.30 ujutro rodila sam svoje dijete. Sama.

porod

,

Ležeći tako u krevetu sa svojim sinom u naručju, razumišljala sam kako baš ništa ne možemo isplanirati. Najbolji ishod dođe neplanirano. Zapravo, kao roditelj trebaš biti spreman, ali i fleksibilan  prilagoditi se novim okolnostima.

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock