Ovaj broj posvećen je Danu planeta Zemlje, utemeljenom prije pola stoljeća. Ako smo već prije 50 godina spoznali da uništavamo svoj jedini planet, nameće se pitanje zašto, pobogu, ništa nismo učinili da to razaranje zaustavimo, barem usporimo?! Štoviše, crpljenje resursa, onečišćenje okoliša i istrebljivanje vrsta pojačavali su se svake godine i doveli nas u današnju situaciju u kojoj budućnost ne izgleda nimalo ružičasto. Konfucije nas uči da ako želimo razmišljati o budućnosti, moramo obrazovati ljude. E, i u tome smo neuspješni.

Dok nam djeca zbog koronavirusa pohađaju teleškolu, pa je i ja na svoju muku pratim, ponovno sam prelistao razvikani novi kurikulum – ajao, zacijelo je i Konfucije nesretan jer se sve manje uči. Moj predmet fizike je devastiran. Nije ni u mnogim drugim zemljama bolje. Kako, osim neznanjem, protumačiti totalno negiranje zornih ekoloških i klimatoloških problema s kojima se Zemlja suočava? I kako će onda izgledati Dan planeta Zemlje 2070. godine? Bojim se da je pesimističan pogled na budućnost u ovom broju, prvom u povijesti koji ima dvije okrenute naslovnice, zapravo realan pogled, iako bismo svi željeli onaj optimističan. Tek deklarativna podrška mjerama koje predlažu stručnjaci – a to znači i mnoga ograničenja u svakodnevnom životu, poslovanju, standardu – gura nas dublje u pesimističan pogled. Zato mi je od svih tekstova u ovom travanjskom broju najdraži onaj o mladim ljudima, liderima i aktivistima mladenačkog pokreta za budućnost. Oni trebaju živjeti ili umrijeti u toj budućnosti i imaju sva prava boriti se za nju!