Jedna od ključnih stvari koje dijete treba izgraditi tijekom odrastanja je zdravo samopouzdanje. No, toliko je situacija koje ga prije potkopavaju, nego grade, a jedan od razloga je često pogrešno reagiranje odraslih na djetetovu pogrešku. Iznervirani djetetovim nespretnim rukovanjem s posuđem koje se razbije, slučajno potrganom igračkom, ili trenutnim odbijanjem da ih dijete posluša, znaju automatski prozivati svoje dijete zločestim, bezobraznim, nespretnim, neposlušnim i slično. Kako bi se dijete trebalo osjećati nakon takvih epiteta? Kako se, uostalom, vi osjećate ako vas se prozove nesposobnima čim jednom nešto pogriješite na poslu. I sve to ne bi bio toliki problem, kad se takve reakcije ne bi ponavljale: "Baš si razmažen", "Ni za što nisi sposobna", "Tvojoj nespretnosti nema kraja"... Ako ste među onima koji se ne mogu suzdržati od ovakvih reakcija, možete slobodno očekivati da će dijete početi od vas skrivati pogreške koje je napravilo, sve više izbjegavati komunikaciju s vama, kloniti se rizika (čak i onih koji su nužni u odrastanju), opravdavati svoje pogreške ili ih pak pokušati prebaciti na nekog drugog kako bi se zaštitilo. Zaključit će da ih ne razumijete niti ih pokušavate razumijeti, neće se osjećati vrijednima vaše pažnje i ljubavi, a samopouzdanje će im biti zanemarivo.

Iz druge perspektive

Prije nego bilo što kažete djetetu nakon što pogriješi, razmislite o tome da ga to ne određuje u cjelosti, baš kao što ni vas ne određuje kao lošeg vozača nespretno parkirano vozilo, niti vas katastrofalnom kuharicom čini pokoji presoljeni ručak. Izuzetno je važno da pokažete djetetu da je normalno griješiti i da svi griješe, pa tako i vi. Redovito :)

Djeca se trude na svoj način da sve naprave kako misle da je ispravno, često učine mnoge dobre stvari, konstantno uče kako bi bila bolja, spretnija, vještija i kao takva ne mogu biti "loša" ni "zločesta". Svatko ima pravo i na loš dan i loše raspoloženje i protestiranje da radi nešto što mu se u tom trenutku ne radi, a roditelji često na to zaboravljaju.

Važnost komunikacije s djetetom

Pokušajte redovito pitati svoje dijete kako se osjeća kad pogriješi i ohrabrite ga time što vjerujete da će sljedeći put biti uspješnije, jer ono to uistinu može. Nemojte osuđivati dijete i naučite ga da niti ono ne osuđuje druge vršnjake ili odrasle ako im se zalomi kakva nespretnost. Radije s njim otvoreno razgovarajte i pokažite mu kako može samo ispraviti pogrešku tako što će se na primjer iskreno ispričati djetetu koje je udarilo u igri ili mu potrgalo igračku...

Samopouzdanje će se puno snažnije izgraditi kod djece koja nisu prisiljena skrivati svoje prave osjećaje i koja ih se ne srame. To su djeca koja nauče imati zdrav odnos prema vlastitim pogreškama. Vi ćete biti sretniji jer će dijete u vama vidjeti "saveznika" koji ga beskrajno voli i podržava. Naravno, to ne znači da trebate hvaliti dijete i kad griješi i dizati ga u nebesa i kad realno vidite da se nije baš potrudilo. S time također budite pažljivi. Jednako tako, pokušajte i ljudima uz koje odrasta ukazati na njihova eventualna etiketiranja djetetove osobnosti, jer ljudi su tome skloni, vjerojatno zato što su se i sami nebrojeno puta našli u sličnoj situaciji kada se njih prozivalo. No, učimo dok smo živi, pa je red da i ispravimo svoje pogrešne reakcije u takvim situacijama.

Foto: Profimedia