Iako djeca najčešće spontano "prerastu" uobičajene razvojne strahove, roditelji i djetetu bliske osobe (obitelj, tete i psiholozi u vrtiću, prijatelji...) svojim ponašanjem i postupcima također mogu pomoći da ih dijete lakše i brže "preživi".

• Prihvatite i poštujte djetetov strah

Činjenica je da se djeca boje više nego što to pokazuju. Roditelji često prekomjernim objašnjavanjem pokušavaju djeci dokazati da su njihovi strahovi neutemeljeni, umjesto da njihove osjećaje prihvate takvima kakvi jesu, jer strahovi nisu ni loši ni neprirodni. U najgorem slučaju čak im se izruguju zbog njihovih strahova ili umanjuju njihov značaj ne znajući kakvu nepravdu i "medvjeđu uslugu" time čine djetetu i koliko utječu na njegov daljnji psihički razvoj. Poruka koju djeca iz takvog ponašanja svojih roditelja usvajaju jest duboko potiskivati osjećaje straha kako bi udovoljila svojim roditeljima ili kako ih ne bi dodatno uplašila svojim strahovima.

Sve dječje strahove treba prihvatiti i poštovati, koliko god da vam se činili iracionalnima, jer oni su za vaše dijete itekako realni i uznemirujući. Pokažite djetetu da razumijete njegov strah i dopustite mu da ga slobodno izrazi, jer će tako naučiti da je posve u redu bojati se i istodobno pokušati taj strah nadjačati. Nikad ne zaboravite da je dijete samo dijete i da ne možete njegove strahove uspoređivati sa strahovima karakterističnim za odraslu dob. Osim toga, dječji se strahovi rješavaju na drugačiji način.

• Pomozite djetetu da izrazi strah

Osim razgovora o tome čega se boji, dobre tehnike za izražavanje straha, pogotovo kod djece mlađe dobi, jesu igra i razne vrste likovnog izražavanja (pogotovo crtanje, ali ne zaboravite i na kolaž, glinu, vodene boje, pastele, plastelin). Npr. ako se dijete boji odlaska zubaru, možete s njim kroz igru "odglumiti" njegov odlazak onamo ili mu možete ponuditi da nacrta kako ono zamišlja zubarski pregled (da nacrta svoj strah).

Pričajte mu o svojim strahovima ili strahovima drugih ljudi; možete se pritom koristiti i različitim igračkama ili kućanskim pomagalima (loncima, poklopcima, kutijama, alatom). Izmišljajte priče o strahu, zamišljajte razne završetke, glumite strahove, plešite zastrašujuće pokrete... Sve navedene tehnike pomažu djetetu da lakše izrazi i prihvati, a samim tim i bezbolnije "preraste" svoj strah.

• Suočite dijete sa strahovima

Ako se vaše dijete boji npr. mraka, pokušajte zajedno provesti neko vrijeme u mračnoj sobi, pritom stalno dodirujući dijete i dajući mu osjećaj sigurnosti. Možete mu u sobu postaviti i "specijalnu" noćnu lampu za "rastjerivanje čudovišta", što će mu svakako pružiti osjećaj kontrole nad zastrašujućom situacijom. Ili ako se dijete boji npr. psa, odvedite ga k prijatelju koji ima psa u dvorištu i gdje ga dijete bez ikakve opasnosti može promatrati kroz ogradu ili kako ga druga djeca maze.

Pritom nemojte dijete prisiljavati da pod svaku cijenu ostane u situaciji koja ga plaši, te svakako ni u kom slučaju ne primjenjujte tzv. šok-metodu (npr. dijete koje se boji mora gurnuti s obale u vodu)! Time nikako nećete pomoći djetetu da se oslobodi straha; dapače, samo ćete ga još više preplašiti. Budite strpljivi, dajte djetetu vremena da se postupno upozna s izvorom svojega straha, te mu time pomozite da se postupno, svojim tempom, i oslobodi straha. Nerealno je očekivati da će djetetov strah nestati "preko noći"; za to su katkad potrebni mjeseci ili čak godine.

• Kontrolirajte svoje strahove

Djeca najviše uče po modelu, pogotovo gledajući ponašanje svojih roditelja. Ako pred djetetom izražavate neki svoj strah, vrlo je vjerojatno da će i ono razviti taj strah (česta je situacija u kojoj se npr. dijete boji psa jer je taj strah "preuzelo" iz majčina ponašanja u susretima sa psima).

To, naravno, ne znači da trebate glumiti osobu koja se "nikad ničeg ne boji". Na primjer, ako se bojite vađenja krvi, objasnite djetetu da ni vi kao dijete niste voljeli vaditi krv, ali da ste ipak to napravili kako biste bili veliki i zdravi. Time djetetu dajete pozitivan primjer osobe koja je "prerasla" strah te mu šaljete poruku da nije usamljeno u svom strahu.

Čega se djeca sve plaše u pojedinoj fazi odrastanja te kako izgledaju strahovi koji su postali ozbiljniji problem i zahtijevaju pomoć i savjet stručnjaka?

Tekst: Ana Plazonić, prof. psih.

Foto: Thinkstock