Ja sam jedna žena, majka i kraljica u svojoj četrdesetoj i odavno me mimoišla potreba da budem u pravu. Puno se toga slomilo na mojim leđima (i neka je) i uopće me ne zanima biti u pravu. Zanima me da je dobro. Meni, mojoj djeci, a da bi to bilo tako - cijelom društvu treba biti dobro. Društvo treba biti zdravo, zrelo i sretno. I dao Bog dobri, dali svi anđeli, neka se Svemir uroti da postoji jednostavno rješenje, kao uniforma ili tenke, kojim bismo ukinuli ružne stvari kao što su bullying, siromaštvo, jaz među ljudima i djecom…

Dok sam slušala kako naš gradonačelnik planira uvesti uniforme, tenisice, papuče za djecu, sve u meni je imalo potrebu napisati ovu kolumnu. Kolumnu o tome kako živimo u prijelomnim vremenima u kojima budućnost osobe određuje samo jedna stvar - obrazovanje! Ja sam bila jedna od one djece koju je zakačio rat, male plaće, otkazi roditelja. I da, nekad, vrlo često nije bilo za najcool tenisice, a nekad ni za dovoljno dobre tenisice. Ili nikakve tenisice. I da, znalo je biti i bizarno okrutnih komentara. No, znate što je donijelo drugačiju situaciju meni sada i mojoj djeci? Obrazovanje! Moj dida, nastavnik, zaljubio me u znanje, znanost, učenje, moć pedagogije da podigne jedan novi naraštaj. I znate što - dok sam ja gledala u Svemir, čitala o tamo nekoj budućnosti koju sada živim, ma nisam ja stigla gledati puno u tenisice koje imam na nogama. Svima onima koji su mene i djecu bez najcool tenisica htjeli obezvrijediti u inat. Da je moj dida svima kupio jednake tenke, a da me nije pogurao, potaknuo, otvorio ka beskompromisnoj želji za učenjem, znate što bi bilo? Ništa. Tog trena u vremenu imala bih jednake tenke kao svi ostali. I kuburila s tenkama i životom…

Naš gradonačelnik je pokazao dobru volju da čini dobro djeci, ali i da novaca ima. Možda i skoro 17-18 000 000. Ljudi moji, za te novce sve ZG školarce možemo početi pripremati za budućnost, prosperitet i uspjeh!

Jer, promjena, blagostanje, prosperitet se ne događaju sami. Promjena se događa u glavi. Edukacijom.

Obrazovanje danas je dostupno, dragi roditelji, danas je znanje o svemu, najskuplji fakulteti besplatno, Coursera, Udemi, nebrojeni Youtube kanali, TEDed, milijarde stranica na kojima vi i vaše dijete možete naučiti apsolutno sve i postati bolja verzija sebe, postati netko tko ima relevantno znanje, tko ne ovisi ni o kome. Naučiti jezike, naučiti vještine, poslušati najbolje svjetske stručnjake, isto ono što će čuti student s Harvarda ili Yalea.

I to je bitno. Vaš klinac ili klinceza, ma kakve tenisice imali, mogu sutra živjeti kao netko tko je pohađao najskuplje fakultete. Mogu! Nikad prije to nije bilo tako! Samo… ima ali. Uvijek ima ali. Istraživanja o ishodu djetinjstva u tom obilju tehnološki dostupnog, besplatnog znanja su me potresli, prodrmali, rastužili do svake moje stanice. Sve to znanje, učenje, tehnologije… sve to zapravo ne stvara jednakost… u praksi… stvara još dublji jaz!

kad-bi-se-jednakim-papucama-mogao-pobijediti-jaz-medu-djecom
Father and daughter using laptop and mobile phone in the living room at home, Image: 314958027, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Klinci iz obrazovanijih obitelji koristit će svoj pametni telefon da uče, da nastave gdje su ih roditelji doveli, povezat će se s izvrsnim klincima i po logici ”s kim si takav si” rasturiti i od dvanaeste godine biti faktički spremni za život i karijeru i posao budućnosti koji se plaća x teži u beskonačnost.

Isti taj uređaj, isti, dragi roditelji, ISTI ISTACKI, dijete kojem nije pokazan put bit će medij za loše igrice, povezivanje s klincima koji nemaju jasne i kvalitetne prioritete, Google algoritmi će nuditi više i više plitkih, loših, urotničkih, vulgarnih sadržaja… Učenje i samosvijest moraju se razviti. Putevi učenja i žudnje za znanjem i kapaciteta moraju se strpljivim radom s djetetom oblikovati u neurobiologiji mozga. To rijetko koji roditelj može sam. Posebno ako nije i sam imao prilike obrazovati se.

Razumijete li? Djeca nisu i ne mogu biti prepuštena slučaju. Djeci su društvena odgovornost i jedina prava težnja jednakosti, jedini način da suzbijemo siromaštvo, nasilje i ogroman društveni jaz koji može (ali neće, jer ja vjerujem u našu snagu, roditelji) dovesti do apokaliptičnih scenarija, je da o dječjem narodu odgovorno skrbimo, pružajući svima da se razviju u digitalno pismene, radno sposobne, kreativne ljude koji će s radošću učiti. To je jedina opravdana investicija. POSEBNO za najsiromašnije.

Neki dio predviđenog novca ostavimo za tenke i majice kome zatreba. Dogodi se obitelji da zapadne u oskudicu. To je dio života. Pomozimo kao Grad, kao zajednica, kao pojedinci. Nemojmo biti papci, pomozimo, pokrpajmo rupe u tkivu naše zajednice. Učite svoje dijete cijeniti čovjeka, a ne džemper. I ako vidite da netko pati jer nema džemper, ima ih već kvalitetnih i za 100 kn, i dajte učiteljici da anonimno daruje. I šutite o tome.

Nemojmo gledajući u tenisice zaboraviti gledati u zvijezde, u sretnu, obilnu i magičnu budućnost naše djece.

kad-bi-se-jednakim-papucama-mogao-pobijediti-jaz-medu-djecom
Small happy boy with red laptop. Abstract composition of new technologies using by children., Image: 315364463, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy
Gradonačelniče, molim Vas, nastavite aktivno pomagati. Podarite djeci npr. gratis kvalitetni i moderni program digitalnog opismenjavanja, programe brojnih udruga koji rade s djecom. Dajte nam za edukaciju protiv nasilja na Netu, nasilja među ljudima. I kupimo potrebno potrebitima. A svako je dijete potrebito hitne digitalne obuke. I one protiv nasilja, a još više one ZA svijet u kojem nemoguće nije ništa. Hvala! Tekst: Željka Babić, mompreneur, bloggerica

Foto: Profimedia