Uloga roditelja u školskim obavezama i njihova očekivanja

Školske obveze su jedan od prvih razvojnih zadataka kojima djeca potvrđuju vlastitu sposobnost te se nerijetko školske ocjene smatraju dokazom njihove sposobnosti. Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni sustav, a nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djeci i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha kojeg ostvaruju. S jedne strane ˝škola je jedina djetetova obaveza koju ima˝ - kako često čujemo od odraslih, a s druge strane, ocjene su nešto što je vidljivo i „opipljivo“. Prema školskom uspjehu procjenjuje se i sama djetetova ˝vrijednost˝, što najčešće dovodi do zanemarivanja drugih uspjeha i pozitivnih osobina koje se najčešće ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh. No, uspjeh ne bi trebalo promatrati samo kroz ocjene, već je potrebno sagledati njegovu širu sliku. Razlog tome je što školski uspjeh ne znači samo dobre ocjene, već utječe i na razvoj djeteta kao osobe, na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete, pridonosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja te osjećaju vlastite vrijednosti, a shodno tome uspjehu i u drugim područjima djetetova života.

Što više samostalnosti

Djetetu je pomoć roditelja potrebna, no važno je da dijete samo uči izvršavati svoje obveze. Stoga je potrebno ohrabriti dijete da što više toga radi samostalno. To ne znači da će roditelji svu brigu vezanu za školu prepustiti djetetu, već da će mu prepustiti da samo izvrši zadatke koje može, ali pritom ponuditi svoju pomoć ako „zapne“ ili ako primijete da je djetetu nešto preteško ili nerazumljivo (prekontrolirati zadaće, interesirati se o čemu uče u školi, pomoći djetetu napraviti raspored svih obveza, školskih i izvannastavnih, pitati dijete treba li pomoć oko razumijevanja novog gradiva i sl.). Ovisno o razvoju djeteta, od trećeg/četvrtog razreda ono postaje sposobno samo voditi brigu o učenju i zadaći te bi ga roditelji trebali poticati na samostalnost. Korisno je i djetetu ponuditi izbor kako bi imao osjećaj samostalnog odlučivanja, umjesto da roditelji odlučuju umjesto njega (npr. „Želiš li napisati zadaću prije ili poslije ručka?“, „Želiš li sam napraviti svoj raspored ili želiš da to učinimo zajedno?“). Pritom je važno ponuditi djetetu izbor koji je prihvatljiv roditeljima te je važno da osiguraju da se dogovor zaista i provede. Osim toga, važno je i pokazati ponos kada dijete učini nešto samostalno kako bi ga time motivirali na daljnju samostalnost u izvršavanju obveza. Često roditelji mogu pomoći na način da sami pokažu djeci entuzijazam i ljubav prema učenju i školi ili da kod djeteta nastoje probuditi znatiželju i maštu što pridonosi uživanju u učenju. To se postiže zajedničkim sudjelovanjem u svakodnevnim aktivnostima poput pripreme obroka (uključuje matematiku, prirodu/geografiju, učenje o zdravlju), pričanja i čitanja (osnove za čitanje i pisanje). Time roditelji pokazuju djetetu da učenje ne mora biti dosadno, a pohvala također može utjecati na dijete i tako ohrabrivati njegovu znatiželju i samostalnost.

Kada dijete pohađa školu, najčešće ne prođe dan da roditelji ne pitaju dijete: ˝Kako ti je bilo u školi?˝ Često pritom podrazumijevaju da ako postave to pitanje, automatski razgovaraju s djetetom o školi. No, često to nije tako jer djeca automatski odgovaraju „dobro“ ili „dobio/la sam 5 iz prirode“ i roditeljima to bude dovoljno. Stoga bih voljela kada bi roditelji razmislili o tome koji odgovor očekuju kada djetetu postave to pitanje. Poručuju li tim pitanjem istinsko zanimanje za taj segment djetetova života ili je to samo neko stereotipno raspitivanje? Žele li da im dijete pritom priča o prijateljima, kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili pak da im kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti petica? Ako očekuju posljednji odgovor, vrlo je vjerojatno da su usmjereni većinom na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a zanemarujući prema djetetovim osjećajima, trudu koji ulaže i drugim postignućima, odnosno da su manje usmjereni na cijeli proces koji vodi uspjehu, a više na sami rezultat.

Zajedničko slobodno vrijeme

Važno je i da roditelji ne zaborave provoditi slobodno vrijeme sa svojim djetetom te da se „ne vrti sve oko škole i ocjena“ jer kada je škola glavna tema svega, djeca najčešće gube motivaciju za rad i budu u otporu. Ako roditelji pokazuju interes za djetetove aktivnosti i proces umjesto za sami rezultat te ako pritom daju djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez obzira kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatnije je da će imati visoko samopouzdanje, a koje u velikoj mjeri utječe i na sam školski uspjeh. No, ponekad je teško razdvojiti školski uspjeh od djetetovog samopouzdanja jer međusobno djeluju jedno na drugo. Ove spoznaje su posebno značajne za period od sedme do petnaeste godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha značajno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet u razvoju, dok kasnije uspjeh u školi postaje manje važan kao temelj formiranja slike o sebi.

Poticanje djetetovih interesa

Također, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono samo želi biti uspješno. Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje interes za njega, vrijedno je i tu ga podržati, ukazati na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi željelo biti, ali jednako tako ukazati na dobre stvari koje čini i pohvaliti ih za njih. Time dijete stječe osjećaj sigurnosti i u sebe i u svoje roditelje i prepoznaje svoje kvalitete. Ovakav pristup povećava djetetu motivaciju, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Svako postignuće povećava vjerojatnost onog novog i daje djetetu osjećaj kompetentnosti i vlastite vrijednosti i zbog toga nema boljeg motiva za uspjeh, a roditeljska podrška i razumijevanje u tom procesu je presudna. No, roditelji se često pitaju kako postupiti kod izvršavanja svih školskih obveza, najčešće onih manje interesantnim poput pisanja domaćih zadaća ili učenja. Važno je da roditelji pritom primijete djetetov napredak, pohvale ga za njega, a povremeno za neki značajniji ili njima važniji i nagrade (npr. ako roditelji podsjećaju redovito dijete da napiše zadaću, pa primijete da se dijete jedan dan samo sjetilo, valja to primijetiti i pohvaliti ga). Osim toga, razgovor o domaćoj zadaći ili tome što mora naučiti može pomoći, ali cilj razgovor mora biti to da roditelj vidi je li dijete sve razumjelo i završilo, ali nikako to ne bi smjelo uključivati rad umjesto djeteta ili izričito kontroliranje. Rutinsko ispitivanje svaki dan, npr. „Jesi li napisao zadaću?“ valjalo bi izbjeći i umjesto toga dogovoriti s djetetom neka osnovna pravila vezana za školu, koja odgovaraju i djetetu i roditeljima te postaviti standarde vezane za učenje i ponašanje dovoljno visoke da ne budu djetetu nedostižni, ali motivirajući. Oni mogu biti i „razlomljeni“ na neke manje ciljeve kako bi dijete moglo jasno i transparentno evaluirati svoj napredak i time se motiviralo.

Na kraju valja zaključiti - kako bi školski uspjeh bio zaista uspjeh i za dijete i za roditelje vodite se onime da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više nego samim rezultatom. Roditelj pritom ima bitnu ulogu, puno važniju od pukog praćenja ocjena svog djeteta. Pravilnom primjenom ovih savjeta te kontinuiranom uključenošću roditelja u cijeli proces postizanja dobrog školskog uspjeha, roditelji utječu na jačanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanje djeteta, razvijaju odgovornost djeteta prema sebi i drugima, kao i pozitivne vrijednosti općenito u životu i zapravo odgajaju dijete u prilagođenu, odgovornu, sposobnu i samostalnu osobu.

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada, koordinatorica programa Snaga obitelji, Savjetovalište za djecu i roditelje, Bože i Nikole Bionde 7, Zagreb; savjetovaliste@hrabritelefon.hr  01/ 6117 190 Foto: Profimedia