Kako podučavati djecu i kako im razviti sposobnost da samostalno uče?

Nedavno mi je jedna mama rekla: „Odlučila sam da više neću učiti s njom. Pustila sam vlastitu potrebu da ju stalno kontroliram i njoj prepustila brigu oko učenja. Međutim onda su stvari krenule lošim putem. Počele su se redati trojke, dvojke i sve je slutilo na propast. Nisam znala što da radim, jedino mi je preostalo da je opet stisnem. Opet sam nastavila raditi kao i dosada, kontrolirati, prijetiti, svađati se, ucjenjivati (npr. uzimati mobitel ako nije napravila što je trebala) i sl. Međutim nisam željela živjeti više na taj način i shvaćala sam duboko u sebi da ne radim dobro niti njoj, niti sebi. Nisam željela da ju motivira strah i da ja reagiram iz straha. Onda sam odlučila potražiti pomoć“.

Izvana prema unutra

Unutra prema van

Obrazovanje izvana prema unutra znači da se očekuje da dijete većinu vremena bude pasivno. Pravila, upute i informacije dolaze odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima. Znanje se širi, a uloga učenika je primati informaciju. „Trebaš“, „moraš“, zapovjedi i zahtjevi su često sredstvo komunikacije s učenicima koji se prema bodovima iz testova prosuđuju kao vrijedni pokude ili pohvale, ispravni ili pogrešni, dobri ili loši. Učenici se vrednuju međusobnim uspoređivanjem. „Ti si dobra učenica, ali Ana je bolja.“ Kao sredstva za motiviranje, koriste se nagrade i kazne.

Djeca su ljudi s kojima se treba znati ophoditi

Strukture izvana prema unutra, uključujući mnoge škole, naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobno da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah da će bez politike izvana prema unutra radi održavanja kontrole nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U tom školskom modelu obrazovanja, prama Alfie Kohn, „problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže.“ Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike se obično ne razmatra.

Drugi način na koji se može djecu poučavati je iznutra prema vani. U toj filozofiji se očekuje da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema vani, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.

Što je djetetu neophodno da bi uspješno učilo?

Profil stila učenja potiče obrazovanje iznutra prema van. Osnovna premisa je da djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju pouzdana, orna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.

Prvenstveno često su loše ocjene rezultat neznanja o tome kako učiti. Nekada djeca provode sate i sate učeći ali rezultati izostaju.

Nekoliko ključnih činjenica vezanih uz učenje su:

* Dijete treba imati uvjete za učenje – stalno mjesto gdje će imati potrebni mir

* Dijete treba podučiti kako da napravi plan učenja i potom ga istaknite na vidljivo mjesto

* Pokažite djetetu kako aktivno učiti (kako napraviti strukturu lekcije, kako pisati bilješke, kako sebi postavljati pitanja kako bi provjerilo razumije li gradivo)

* Pokažite djetetu kako da samo sebe motivira

* Plan učenja trebao bi sadržavati sve potrebne aktivnosti, vrijeme potrebno za njihovu provedbu i vrijeme potrebno za realizaciju.

* Cilj planiranja i procjene vremena je bitno kako bi dijete naučilo organizirati vrijeme i aktivnosti.

Previše pomaganja dugoročno nije korisno

Često roditelji, iz želje da pomognu djetetu, uče s njim, rješavaju mu zadatke, bojaju, crtaju ili što već nalaže zadatak. Međutim takvim ponašanjem roditelj dugoročno ne pomaže djetetu. Razlozi mogu biti različiti. Nekada roditelji čine to jer je dijete počelo raditi zadaću u zadnji čas, ponekad žele da dijete dobije najbolju ocjenu i sl. Uglavnom mnoštvo je različitih opravdanja i razloga za to.

Međutim zadaća roditelja je da pokažu djeci kako učiti, potom ih mogu nadzirati kako uče i ispunjavaju obaveze. Na početku ih mogu ispitati kako bi provjerili njihovo znanje i razumijevanje. Ono što u konačnici ostaje jest da ih nauče kako da samostalno uče i pišu domaće zadaće.

Pomoć je naravno potrebna kada dijete zbog bolesti izostane nekoliko dana iz škole ili kada mu teže ide neko područje. Tada roditelj može pomoći djetetu tako da napravi plan kako će naučiti, može mu objasniti ono što ne razumije ili ga ispitati nakon učenja.

Tekst: Anja Melcher, prof., www.cjelovitost.hr

Foto: Profimedia