Izoliranje i ignoriranje tinejdžera gore je čak i od negativnih komentara

Iako nama, iz pozicije odraslih, stvari ne moraju izgledati tako dramatične, našim adolescentima zasigurno neće pomoći ako umanjujemo značaj svega kroz što oni prolaze. Pa čak i iz pozicije odraslih možemo zaključiti kako ni nama nije potpuno svejedno kada promijenimo posao i dolazimo u novu sredinu u kojoj još uvijek ne znamo kako stvari funkcioniraju. I još ako se pri tome dogodi da novi kolege nisu toliko susretljivi koliko smo očekivali ili da nas potpuno ignoriraju – teško da bi itko od nas ostao potpuno ravnodušan na to.

Još davnih dana američki psihoanalitičar Rene Spitz dokazao je kako su posljedice ignoriranja i nezainteresiranosti okoline za pojedinca daleko veće od onih „emocionalnih“ – one utječu čak i na njegov fizički razvoj. Naime, Spitz je istraživao razvoj djece u domovima za nezbrinutu djecu kojoj je u to vrijeme bilo osigurano samo zadovoljenje fizičkih potreba (o emocionalnim potrebama tada nitko nije razmišljao niti su smatrali da je zadovoljenje istih ključno za djetetov razvoj).

Rezultati su bili zapanjajući i pokazali su da su djeca kojoj je nedostajala roditeljska njega, usprkos normalnoj prehrani i zadovoljenju drugih fizičkih potreba, po svim parametrima fizičkog razvoja pokazivala zaostajanje u odnosu na djecu koja su imala roditeljsku njegu: smrtnost je bila statistički značajno veća, visina djece bila je ispod prosjeka, psihosomatski poremećaji znatno češći… No isto tako ta djeca su pokazivala veće zaostajanje u fizičkom razvoju ne samo od djece koja su dobivala ljubav i njegu, nego čak i od zlostavljane djece. Iz ovog istraživanja proizašlo je kako je čovjekova potreba za bilo kakvim podražajem, odzivom okoline na njegovo ponašanje tako jaka da ju bolje zadovoljava i bilo kakav, pa i negativan podražaj, od apsolutnog nedostatka podražaja.

Imajući ovo na umu, možemo samo zamisliti kroz što sve prolazi naš adolescent kada ga novo društvo u srednjoj školi izolira, kada ne komuniciraju s njim, kada je za njih potpuno nevidljiv. Izostanak ikakve pažnje vjerojatno je nešto najbolnije s čim se vaše dijete može suočiti i zato ga ne smijemo ignorirati. Čak je i negativno prepoznavanje bolje nego nikakvo – veće će traume doživjeti dijete koje je nevidljivo nego ono koje zadirkuju i kojem se rugaju.

Svakoj mladoj osobi potrebna je jedna čvrsta točka u životu, oslonac koji će je voditi i kome će se uvijek moći obratiti. Utjecaj roditelja ili značajnih odraslih u situacijama kao što su ove može biti od velike važnosti. Mladoj osobi neki je put dovoljno samo da zna da ima nekoga uz sebe, nekoga tko će uvijek biti uz nju. Primjećivanje da nešto nije u redu, bez umanjivanja situacije u kojoj se nalazi, također je znak pažnje koja je potrebna mladoj osobi. Slušajte dijete, pitajte ga kako se osjeća te mu pomognite da sam nađe rješenje iz ove situacije. Ako ste se sami tijekom odrastanja susreli s istim problemom, možete djetetu ispričati kako ste ga vi riješili – jeste li se upisali na neku aktivnost gdje ste pronašli društvo u kojemu ste bili prihvaćeni ili ste na odmoru prišli prijateljici iz drugog razreda sa sličnim problemom, itd. Neka dijete dobije poruku da rješenja uvijek ima i da ćete mu vi pomoći da ga nađe.

Odrastanje nije lako – no svi smo mi taj period preživjeli. Odrastanje nas je očvrsnulo, donijelo nam mnoga iskustva koja nam sada u odrasloj dobi pomažu da se lakše nosimo s neugodnim situacijama. Ako na taj način pristupim djetetu, čvrsto vjerujući da ono ima sve kapacitete da riješi problem, tada posredno utječem na njegovo samopouzdanje i uopće volju da se aktivira i promijeni situaciju. A to je vještina koja će mu itekako jednog dana trebati u životu, zar ne?

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener Foto: Profimedia