U današnjem okrutnom svijetu nije neobično što roditelji žele zaštititi svoje dijete – jer ako neće oni, tko će? No problem se javlja kada to zaštićivanje ide nauštrb djeteta, kada svojim prepopustljivim ili permisivnim odgojem kakav je opisan u primjeru iznad, utječu na njegovo ponašanje koje postaje problematično. Činjenica jest da nijedna krajnost nije dobra, a prevelika sloboda bez imalo odgovornosti vjerojatno je izuzetno iscrpljujuća i za same roditelje.

Parola kojom bi se roditelji trebali povoditi jest „Koliko odgovornosti toliko slobode“. Drugim riječima, ukoliko naše dijete pokaže odgovornost sukladno dobi (primjerice kroz dobre ocjene u školi, dolakse kući na vrijeme i slično), tada mu možemo ukazati i povjerenje na razne načine (kroz nagrade, duže izlaske i slično). No ukoliko te odgovornosti nema, tada treba dobiti jasnu poruku da mi nismo ti koji ćemo je preuzeti umjesto njega.

Komunikacija djeteta s roditeljima i okolinom, koja se manifestira kao proces odgoja, ima snažan utjecaj na djetetovo ponašanje kao i na razvoj njegova identiteta. Još davnih dana istraživači su identificirali tri dimenzije socijalizacije potrebne za zdrav razvoj djece i mladih:

  • povezanost sa značajnim osobama,
  • roditeljsku kontrolu ponašanja te
  • prikladnu autonomiju djeteta u odnosu na dob

Drugim riječima, kao čimbenici koji predstavljaju najveći rizik za razvoj problematičnog ponašanja kod mladih značajnu ulogu imaju nedostatno nadgledanje djece, nedosljedna disciplina, visoka razina konflikata u obitelji, neučinkovita komunikacija i rješavanje problema, nedostatak ulaganja roditelja u odnos s djecom te posljedično nisku razinu privrženosti. Naime, pokazalo se da je nedosljedna disciplina i odbačenost od strane roditelja povezana s poremećajima u ponašanju uključujući laganje, krađe, bježanje od kuće i agresivno ponašanje.

Nadalje, istraživanja pokazuju i  kako su poremećaji u ponašanju djece i mladih značajno povezani s nedostacima u roditeljskoj odgovornosti i ponašanju kao što su neadekvatno i nedovoljno provođenje vremena s djecom te nezainteresiranost za aktivnosti u koje je dijete uključeno s vršnjacima. S druge strane, i gruba disciplina te prisilni načini odgoja također mogu predstavljati rizik za uključivanje u rizična ponašanja. Prisila kao način odgoja povezana je s neprijateljskim ponašanjem u ranoj odrasloj dobi a adolescenti koji su imali pretjerano stroge roditelje češće koriste sredstva ovisnosti kao što su alkohol i droge. Imajući sve ovo na umu, nije neobično da se roditeljima često nameće pitanje kako odgajati djecu da postanu zdrave, sretne i ispunjene osobe.

Stilovi odgoja

Prije svega, važno je da roditelji prepoznaju koji je njihov odgojni stil. Odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav i podršku koju roditelj pruža djetetu ali i kontrolu koju čine roditeljska očekivanja, zahtjevi i nadzor. Ovisno o tome u kojem omjeru i na koji način roditelji u svom odgoju primjenjuju te dvije dimenzije odgoja, postoje različiti odgojni stilovi od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti i njegovo ponašanje u adolescentnoj dobi – neki pozitivno, a neki negativno.

Autoritarni odgojni stil naziva se još i krutim i strogim odgojnim stilom a podrazumijeva odgojni stil u kojem je naglasak stavljen na granice i pravila te kažnjavanje kada se iste ne ispoštuju. Za ovaj odgojni stil karakterestično je da roditelji postavljaju (pre)velika očekivanja i zahtjeve pred dijete provodeći strogi nadzor i kontrolu pri čemu ne pružaju dovoljno topline i podrške. Glavni odgojni cilj je učenje samokontrole i poslušnosti djeteta autoritetu, a odnos roditelj – dijete se temelji na odnosu nadređenosti i podređenosti. Takva su djeca često nesigurna, povučena ali mogu biti i agresivna, niskog prag tolerancije na frustraciju. Često su nepovjerljiva, nesigurna, neuspješna u rješavanju problema, stalno brinu kako udovoljiti roditelju/autoritetu.

Druga krajnost u odgojnom stilu roditelja jest permisivan odnosno popustljiv odgojni stil kakav je opisan u primjeru na početku teksta. Ovaj stil  podrazumijeva emocionalnu toplinu roditelja ali vrlo slabu ili nikakvu kontrolu. Takvi roditelji su pretjerano emocionalno osjetljivi, pružaju veliku ljubav, podršku i emocionalnu toplinu, ali ne postavljaju zahtjeve, imaju slabu kontrolu bez postavljanja granica nad djetetovim ponašanjem. Primarno zadovoljavaju sve djetetove zahtjeve i želje. Takva djeca su često nesigurna i nesnalažljiva, impulzivna, slabe samokontrole, sklona agresivnosti kada se susretnu s ograničenjima i trenutačnom neispunjavanju želja i zahtjeva.

Indiferentan odnosno zanemarujući odgojni stil podrazumijeva i slabu kontrolu i emocionalnu hladnoću roditelja u odnosu na dijete. Drugim riječima, ovi roditelji postavljaju male zahtjeve, nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, ali ne pružaju niti toplinu i podršku, nezainteresirani za djetetove aktivnosti. Takva djeca su često neposlušna, neprijateljska, niskog su samopoštovanja, sklona delikventnim oblicima ponašanja. Bazično se osjećaju nesigurnim, promjenjivog su raspoloženja, slabe samokontrole.

I u konačnici, stil kojemu bi svi trebali težiti jest autoritativni odgojni stil koji se još naziva i demokratskim ili dosljednim. To je stil koji kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu ali uz puno emocionalne topline i podrške. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu. Potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i nezavisnost emocija. Vode računa o djetetovim osjećajima, potiču ga. Takva su djeca samopouzdana, sigurna u sebe visokog stupnja samokontrole, odgovorna.

Činjenica jest da je roditeljski „posao“ jedan od najizazovnijih i najznačajnijih zadataka u životu jednog roditelja. Iako možda nije uvijek jednostavno prikladno reagirati na djetetove potrebe i ponašanja, treba imati na umu da povremene „krive“ reakcije roditelja neće značajno naštetiti razvoju njihova djeteta. I roditelji su samo ljudi koji ponekad reagiraju suviše grubo, ponekad previše zaštitnički – no sve dok to nije ustaljeni obrazac ponašanja, dotada razloga za brigu nema. No, ukoliko roditelj primjeti da se njegove reakcije pretvaraju u autoritarne, permisivne ili pak indiferentne, tada je bitno da potraže stručnu pomoć i da se nauče nositi s izazovima roditeljstva. Jer, prema latinskoj poslovici, nije sramota ne znati nego ne htjeti učiti. Zar ne?

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Foto: Profimedia