To može biti neuspjeh vezan uz učenje i rezultate učenja, ali i neuspjeh u ostvarivanju prijateljstava. Svi roditelji skloni su preduhitriti mogućnost da dijete bude izloženo frustraciji i neuspjehu. Zadovoljavajući svaki djetetov prohtjev i izbjegavajući svaku mogućnost da budu uznemireno i frustrirano, oduzimamo mu priliku da nauči kako svladati prepreke u životu, kako doći do onoga što želi, kako se utješiti kad nije po njegovu, kako uzeti u obzir druge ljude.

Krive poruke

Pretjeranom brigom šaljemo djeci poruku kako je svijet opasno mjesto kojega se treba bojati, ne dopuštamo im da se suoče sa svim izazovima koje život nosi (zbog čega ubrzo počnu vjerovati da se sama s njima niti mogu niti znaju nositi), što može dovesti do nedostatka samopouzdanja. Vrlo se često odrasli smiju kada se dijete frustrira jer im se čini kako nema razloga da se zbog takvih “gluposti” ili “dječjih posla” do te mjere uzrujava. Pritom zaboravljaju dvije veoma važne stvari: dječje su emocije snažne i intenzivne po svojoj prirodi te u tim frustrirajućim situacijama dijete uči što mora učiniti, kako drugi reagiraju općenito, a kako na njegove postupke.

Pretjerivanje s pohvalama

S druge strane, u želji da pozitivno utječu na samopoštovanje djeteta, neki roditelji pretjerano hvale i dive se svakom djetetovom postupku. Djetetovo samopoštovanje ne razvija se na taj način, nego poštovanjem djeteta te poticanjem njegova truda da dođe do određenog uspjeha. Preveliko dodvoravanje nije nikome od koristi, već donosi samo frustraciju i niz psihičkih problema. Optimizam, samopoštovanje i samopouzdanje kod djece raste s vježbanjem upornosti i samostalnog rješavanja zadataka. Na taj način pripremit ćete djecu na rješavanje problema kasnije u životu.

Tekst: Nataša Čičin-Šain, prof. defektolog i Stela Horvat, prof. rehabilitator, Kabinet Korneo

Foto: Thinkstock