simptomi anksioznosti kod djece

Sva djeca doživljavaju tjeskobnost te se ona smatra normalnim dijelom djetetovog razvoja. Uz to, tijekom dječjeg razvoja, javljaju se različiti, takozvani razvojni, strahovi. Razvojni strahovi se pojavljuju kako dijete raste: u dobi od 6. do 8. mjeseci dijete se može prestrašiti nepoznatog lica; između 8. i 11.mjeseca javlja se separacijska anksioznost odnosno strah od odvajanja od roditelja; oko 2.godine javljaju se strahovi od životinja, najčešće buba, zmija ili pasa; oko 3. godine javlja se strah od čudovišta, paukova; s oko 5-6 godina javlja se strah od "sumnjivih" ljudi, provalnika, prirodnih katastrofa, rata te je i dalje prisutan strah da se u mraku kriju zli ljudi ili natprirodna bića (čudovišta, vještice, duhovi).

Bez obzira na to čine li se odrasloj osobi djetetovi strahovi realni ili ne, za dijete je strah uvijek realan i na odraslima je da pronađu način kako da se dijete osjeća sigurno i zaštićeno uz njih. Kako se djetetova mašta isprepliće se s realnošću, osobito je važno da roditelj i/ili druga odrasla osoba koja odgaja dijete pomogne djetetu da se nosi sa strahom, da ga smiri, pruži podršku kroz fizički kontakt i umirujuće riječi.

Shutterstock Roditelji anksiozne djece često imaju problema kada ih trebaju ostaviti same u vrtiću ili školi

Iako je anksioznost normalni dio djetetovog života, neka djeca se ne nauče nositi sa svojim razvojnim strahovima, okolina ne reagira adekvatno na dječje emocionalne potrebe, ili je dijete smanjenih razvojnih kapaciteta. Ta djeca postanu tjeskobna intenzivnije nego što bi se to očekivalo u određenim situacijama i često su jako napeta.

Roditelji anksiozne djece često imaju velikih problema kada ih trebaju ostaviti same u vrtiću, školi, igraonici. Potrebno ih je puno uvjeravati i smirivati da bi prihvatili činjenice. Njihova zabrinutost može utjecati na njihovu opuštenost tijekom igranja i tijekom drugih normalnih aktivnosti u životu. Ta djeca također, često znaju biti više povučena, te imati snažniju potrebu da zadovolje roditeljska očekivanja, pa se njihova tjeskobnost može ispočetka drugačije tumačiti od strane roditelja.

Štoviše, kako tjeskobno dijete odrasta, njihovo ponašanje od strane okoline se može tumačiti kao nezrelo, te ga ismijavati ili ga pokušavati riješiti dajući brzinske savjete poput „budi hrabar“. Iznimno je važno ne odbacivati intenzitet straha koji dijete osjeća u određenoj situaciji bez obzira na to koliko se to nama naizgled čini bezazlenim.

Shutterstock Problemi tijekom spavanja mogu ukazivati na separacijsku anksioznost

Djeca koja imaju snažnu separacijsku anksioznosti mogu imati neke od sljedećih simptoma:

Stalna razmišljanja te intenzivne strahove vezane za sigurnost roditelja i drugih djetetovih skrbnika
Odbijanje odlazaka u vrtić/školu
Učestale bolove u trbuhu, glavobolje ili druge fizičke bolove
Ekstremne brige tijekom spavanja izvan kuće
Prevelika ovisnost o roditeljima
Panične napadaje ili napadaje bijesa tijekom odvajanja od roditelja
Probleme tijekom spavanja ili noćne more

Djeca koja imaju fobije mogu imati sljedeće simptome:

Snažan strah zbog specifičnih stvari ili situacije (npr. pasa, kukaca, igli, zubara, doktora)
Strahove koji izazivaju značajan stres i koji utječu na svakodnevne aktivnosti

Shutterstock Izbjegavanje socijalnih situacija također može ukazivati na to da postoji problem

Djeca koja imaju socijalnu anksioznost mogu imati neke od sljedećih simptoma:

Strahove od upoznavanja ili razgovaranja s ljudima
Izbjegavanje socijalnih situacija
Mali broj prijatelja izvan obitelji

Drugi simptomi koje mogu imati anksiozna djeca:

Velika zabrinutost oko stvari prije nego što su se dogodile
Stalna zabrinutost ili briga zbog obitelji, škole, prijatelja, aktivnosti
Ponavljajuće, neželjene misli (opsesije) ili postupci (kompulzije)
Strahove zbog osramoćivanja ili činjenja grešaka
Nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje

Shutterstock Kada anksioznost postane toliko snažna da utječe na djetetovo funkcioniranje potrebno je potražiti stručnu pomoć

Kada anksioznost postane toliko snažna da utječe na djetetovo socioemocionalno (npr. nema prijatelje, ne može ostati samo nigdje bez roditelja iako bi to bilo očekivano za dob, nisko samopoštovanje) ili akademsko funkcioniranje (npr. postiže niže akademske rezultate s obzirom na potencijal), roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć.

Tekst: Tatjana Gjurković, magistra psihologije