“Kad se samo sjetim kako sam se s prvom kćeri trudila, stalno izmišljala neke igre samo da bude nečim okupirana kako joj ne bi bilo dosadno. Današnji stručnjaci kažu kako se odrasli trebaju što manje uplitati u dječju igru. Mi smo tu samo da ih usmjerimo”, kaže mama Jelena Acman.

Kreativnost i mašta sastavni su dio života njezine obitelji. Njezine kćeri, devetogodišnja Viktorija i mlađa Pavla, kojoj je pet i pol godina, kod kuće često znaju prirediti lutkarske predstave te smišljaju kojekakve druge igre.

“Jedno su ih vrijeme držale te predstave. Neke smo lutkice izradili sami, a neke smo imali otprije. Neko su vrijeme i slikale na platnu. Već s četiri godine počele su izrađivati ručni rad. Najviše su ih okupirali filcanje i šivanje, kao i lijepljenje papira. Usto, gradile bi kućice i šatore u stanu, baš kao što to rade u Pavlinu vrtiću. Pričanje priča obavezno je svakoga dana, to smo uveli već u dobi od tri mjeseca. Neke priče sama izmislim, a neke odabirem iz zbirke izvornih bajki braće Grimm. Izrađujemo i figurice od slanog tijesta koje se mijesi po ovoj recepturi: koliko brašna, toliko soli, uz malo vode i ulja. Čim se zamijesi smjesa, spremna je za izradu najrazličitijih oblika koji se potom suše na zraku, a mogu se i obojiti raznim bojama. Do treće godine bile su im jako zanimljive igre s prstićima i slaganje kockica”, dodaje Jelena.

I dok mnogi roditelji linijom manjeg otpora djecu puštaju da do besvijesti gledaju crtiće, njezina djeca smiju pogledati tek jedan crtić dnevno.

“Često se i ne sjete crtića, a kad se to dogodi, svatko od njih može pogledati samo jedan na dan. Knjige su im osnova – slobodna igra i mašta. To se pokazalo odličnim rješenjem. Igračke su nam sve od drvenih i drugih prirodnih materijala. Gabrijel ima dvije godine i primijetila sam da njega uopće ne zanimaju gotove igračke. Puno mu je zabavnije kad sam od nekakvih kockica složi ono što poželi”, zaključuje mama Jelena.

Tekst: Željka Vuković

Foto: Thinkstock