Pozitivna disciplina je program kojeg je osmislila autorica dr.Jane Nelsen, po principima rada austrijskog psihologa Alfreda Adlera te psihijatra i odgajatelja Rudolfa Dreikursa. Temelji se na istraživanjima koja pokazuju da djeca koja osjećaju veću povezanost sa svojom zajednicom, pokazuju manje nepoželjnih ponašanja. Disciplinirati u ovom slučaju znači podučiti, tvrdi Glorija Peranić, naša kolumnistica i prva hrvatska edukatorica po principima pozitivne discipline, koja nam je otkrila tri načina kako prevenirati nepoželjno ponašanje kod djece.

Prvi savjet je prevencija nepoželjnog ponašanja na način da se unaprijed dogovore pravila/granice i posljedice. Naglasila bi da je jako poželjno dijete uključiti u kreiranje pravila i granica, jer će ih ono puno lakše prihvaćati. To ne znači da ćete djetetu dopustiti da određuje koliko sati na dan smije gledati crtiće, ali ćete ga poticati na suradnju, na dogovor u okviru realnih mogućnosti - najbolji način ako su djeca mlađe dobi je da ponudite 2 izbora i date djetetu da izabere, npr. Ako dijete radi probleme kod presvlačenja – reagiramo na način: “Želiš presvući piđamu sada ili nakon pranja zubiju”. Moram naglasiti da do 4. godine govorimo o pravilima, a nakon toga možemo s djetetom dogovarati, postavljati granice i posljedice itd, iz razloga kognitivnih kapaciteta. Djeca starije dobi mogu ravnopravno sudjelovati u dogovoru pa pritom usvajaju i životne i socijalne vještine poput iznošenja svog mišljenja, pregovaranja, empatije i slično. Pod posljedicama podrazumijevam nešto što je rezultat kršenja postignutog dogovora. Uzmimo za primjer dijete je razbacalo bombone – sada ne može dobiti bombone jer ih je razbacalo. Velika je razlika između toga pozivamo li se na postignuti dogovor, pravilo ili samo dajemo kazne koje nisu vezane na događaj (npr. Oduzimanje odlaska u park s prijateljima jer je “namjerno” bacilo čašu na pod nakon što smo triput ponovili da se ne igra s čašom nije dobar primjer posljedice – dijete iz toga ne uči ništa).

Drugi savjet je poučavanje i preusmjeravanje – kada dijete neku svoju potrebu ili osjećaj ispolji na način koji nije poželjan, na nama je da ga poučimo poželjnim načinima, npr. “Vidim da si ljut, to je u redu, svi smo nekad ljuti. Ipak, ne želim da … Umjesto toga možeš..Što kažeš, bi li ti više pomoglo to ili ovo..?”.

Treći savjet je otkrivati uzroke takvih ponašanja – koja bi djetetova potreba mogla biti nezadovoljena ili o kojem se uvjerenju iza tog ponašanja radi (to ćemo raditi na radionicama).

Izanepoželjnih ponašanja se uvijek krije neki osjećaj i

signal.

  • Djeca,

naročito prije četvrte godine nemaju razvijene kapacitete za regulaciju osjećaja pa je jedini način na koji izražavaju

neki osjećaj ili nezadovoljenu potrebu – ponašanje.

  • Djeca

    • ne mogu razdvojiti sebe (širu sliku) od trenutnih osjećaja

    vezanih za neki događaj, kao što to mogu odrasli. Obzirom da je

    njima sve vrlo osobno, nešto što se odraslome čini kao

    sitnica “to nije razlog da radiš to i to” dijete jednostavno

    ima jaku potrebu izraziti se, na način koji zna.

  • Djeca

    • nemaju razvijene verbalne kapacitete na nivou da bi jasno

    izrazili svoje osjećaje i potrebe. Za to je potrebno iskustvo i

    poučavanje.

  • Djeca

    • osjete kada su njihovi roditelji zabrinuti, nezadovoljni i

    slično, čak i kada je to postisnuto ili nesvjesno. U svim tim

    situacijama, dijete prenosi poruku na način koji zna, a mi odrasli

    to definiramo kao nepoželjna ponašanja.

  • Iza ponašanja stoje uvjerenja pa tako npr. iza privlačenja pažnje

    • “nestašlucima” stoji uvjerenje “Ja ne vrijedim, vrijedim samo

    onda kada se ti baviš samnom”.

    Tekst: Glorija Peranić; više savjeta za odgojne izazove potražite na Edukatorica za odgoj mrežama: Instagram, Facebook ili mailom edukacijazaodgoj@gmail.com
    Fotografija: Shutterstock