„Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude žiiiv, te me slike vode vode, u vis hajte samnom i vi svi...“ Tako je glasio tekst jedne od pjesmica koju bi mi pjevušila mama čupajući me skupa s noktima i gebisom s trosjeda i noseći me u moju spavaću sobu. Dijelite li ista sjećanja s Ribafishom? I koje crtiće vaši klinci danas gledaju? Nastavak priče o crtićima.

„Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude žiiiv, te me slike vode vode, u vis hajte samnom i vi svi...“ Tako je glasio tekst jedne od pjesmica koju bi mi pjevušila mama čupajući me skupa s noktima i gebisom s trosjeda i noseći me u moju spavaću sobu. Stari je trik pritom bio - desnom nogom skinuti lijevu čarapu. I dok se stara vraća po istu – hop starom u krilo gledat Dnevnik. „Samo do sporta!“ glasilo je žicanje, ali već do prognoze vremena sam bio u krevetu skupa s obje čarape.

Dosta je tih pjesmica ostalo u memoriji. „Baš je hrabar smeđi dabar, žuta ptica, vjeverica. Pingvin šeče kao paša, s njime šeće naša Daša...“

Nevjerojatno, ali to i dan danas znam pjevati, iako ni pod najcrnjim mukama ne bih znao prepričati ama baš niti jednu epizodu. Daša. Mnogo loš crtić. Iako se vukao bar deset godina svakog ponedjeljka. Koji li je Đelo to birao, da mu se krvi napijem... A s Baltazarom su štedili, naravno... Gamad.

Pčelica Maja

„Ja mislim da se mala pčela zvala Maja, mala, drska svima draga Maja, Maja, pčela što kroz let, sva u čudu gleda svijet...“ S bucmastom letećom švabicom koja bi se sva uznojila kad bi isukala prknenu bodlju sam shvatio i pojam štreber. Bio je to Pavo, debeli pčelac koji je samo kukao i u kojeg se nikako nisam želio pretvoriti. I Flip, skakavac bez dnevnog reda. Trajala je dugo pa je bila zakon.

Krtek nije imao neku prepoznatljivu pjesmicu, ali je imao uzrečicu „Ajooooj!“, Vila Amalka je bila za curice, janje Janko je bilo simpa, ali je bernardinac sa šiškama previše bacakao onog fufastog vuka, pa nikad nisu bili među favoritima. Kalimera se sjećam kroz maglu, isto kao i Uška i Zubka. Još su televizori bili crno-bijeli.

Sjećam se i ruskog pokušaja Toma i Jerryja s vukom i zekom, u raji zvanog „Nu zajec, pagadji“, u kojem su Rusi dobrano štedili na boji i duhovitosti, pa nedovoljno cijenjena Smjehotresna Olimpijada u nemogućim terminima, poljske Loleka i Boleka s prstom u globusu, Eustahija genijalnog Brzića s nezaboravnom Japanskom Bubom...

„Tratinčice, prekrasni cvijete, tebe jako volim, prekrasno dijete... A-ca!“

A tek Mravoklop s Instant-rupom, Pončo i Toro sa žilavom rodom koju su posuđivali i Eustahiju (al nisu Ljubicu Zubicu), Pink panter s izbrijanom kmečećom ovčicom i iritantnim brkatim susjedom, Slonić Tonić sa svojim Ferovcem Oskarom Bajsom, već spomenuti nikad dovršeni Tutn čkčk Plok...

Dugometražni crtići

Jel itko zna kako uopće završi taj crtić? Jedan od većih idiotizama u povijesti. Prikažu prvu epizodu. Onda za tjedan dana počne druga u kojoj se u prvoj minuti od pet objašnjava što je bilo u prošloj. I tako ukrug. U desetoj epizodi se četiri minute objašnjavalo što je bilo dotada, a sam crtić s friškom radnjom je trajao 50 sekundi... Uvreda! Izdaja! Rat!!!

Dugometražni crtići su bili u rangu jedenja jastoga. Rijetki i divni. Zato jer se nisu imali gdje gledati, retki su petki bili kad bi došli na telku a u kinima je jedan film mogao durat i cijeli mjesec... Pa smo se divili onima dužima, do 20 minuta, od scenaristički groznog Sport Billyja, preko tak-tak Kamenka i Kremenka do pojave Štrumpfova koji su naspram stripa, bili – grozni. Za Bambija ili Snjeguljicu smo bili spremni odrobijat tjedan dana bez čokolade ili kokakole, a Knjiga o Džungli je bila u rangu današnje PS3.

Danas su crtići brži, ubojitiji, kilavog scenarija i tonom nasilja. I klinci ih gutaju ispočetka i ispočetka. To me malo iritira, ali kad se sjetim da je moj stari išao gledat telku u križevačku mjesnu zajednicu, a mama u vatrogasni dom grada Korčule, i da smo svi relativno normalni – mislim da nema preveć straha. Svako vrijeme nosi neke svoje kerefeke i samo ih treba primiti s guštom. Zar ne?

Pa kako to objasniti Roku koji se skinuo s Teletabisa, pa s Carsa, pa s Boba Graditelja i sad visi na Tomici... Al bolje i to nego Sonic. A tko mu prvi spomene Nindža Kornjače, osjetit će moj gnjev!!!

Ribafish je bivši profesor geografije, ex-copywriter, seks-simbol na zalasku i urednik u Playboyu. I kolumnist Cosmopolitana, i urednik Svijeta piva, a bogami zna i farbat drvenariju. U slobodno vrijeme nema vremena, pjeva kad popije i laže kad ga stisnu, pliva, fuša i piše gluposti na www.ribafish.com. Dopredsjednik je društva prijatelja piva, predsjednik Curling kluba Čudnovati Čunjaš te rastavljen otac koji od 07.10.2005. uči najljepšeg i najboljeg čovječuljka na svijetu pjevati i plivati i priča mu bajke s čudnim završetkom. Mašala.