Kako uspavati malu bebu? Jako teško, priča Bubasan. Pogotovo ako beba jednim okom pažljivo prati mamu da joj ne pobjegne...

Nema drugog, blažeg naziva za to nego urokljivo oko, a sigurno se pitate kaj je to. Pokušajte zamisliti da spavate na rate po dva sata tijekom noći, dan vam počinje oko četiri, pet ujutro, umorni ste, živčani, najradije bi sebe ili nekog drugog bacilli kroz prozor, spremni ste učiniti sve samo da imate malo vremena da se odmorite, samo da odspavate u komadu više od par sati.

Razmišljate o svim onim ljudima koji su vam govorili dok ste bili trudni i dosadni “samo se sad odmaraj i naspavaj trebat će ti”, kao da se možda spavanje može akumulirati…No ne, nitko vam nije rekao kako će to biti, odnosno možda je netko i pokušao no ovaj umor ne da se objasniti i ne znam kojim horor riječima bi se dalo opisati ovo stanje umora.

Uspavljivanje

I tako u tom pustom umoru nahranite tikicu i sad počinje čitava procedura pokušavanja da zaspi. Nosim je na rukama, u ajmpideklu, na trbuhu, na leđima, cupkam, poskakujem, ljuljam, šapćem, pjevušim, a sve to potpuno slomljena, izgledam kao napušeni indijanac, potpuno zapuštena. Odjednom, primjetno joj se oči sklapaju, vidim da joj je dosta svega očito želi skratiti muke i meni i sebi i zaspati. Jedno oko joj je zatvoreno ali ovo drugo, lijevo, škilji i škilji. Zaklopi ga na sekundu i čim prestane kretanje, ono se otvara. Znam da sad pritisak ne smije popustiti da sad moram dati sve od sebe u ljuljanju i pjevušanju i ne predajem se, dajem sve od sebe u desetominutnom finish i oči su zatvorene. Koja sreća! Koja tišina! Blagostanje! Okrećem se u panici, i tražim najmirnije mjesto gdje da je položim, a sve to radim na vršcima prstiju, psujući susjede koji baš sad puštaju vodu u wc-u, koja se čuje kao da su slapovi Niagare iza ugla moje sobe. Polako ju polažem na krevet samozadovoljno se smiješeći i krećem u taktičko udaljavanje od tikice i onda... najgora noćna mora koja se ponavlja iz dana u dan, iz sata u sat..u trenutku mog pokušaja odlaska, dok mi je jedna noga još u zraku otvara se urokljivo lijevo oko, promatra okolinu, zabezeknuto je i čudi se, a potom slijedi plač od kojeg se ledi krv u žilama. Kao da je muči tisuću neprijatelja odjednom, uključila je sirenu i ne prestaje, hitam k njoj, tješim je, no uzalud - vriska i vriska i vriska. Urokljivo oko uhvatilo me u pokušaju bijega što je shvaćeno kao prava veleizdaja i sada za to moram i platiti. Umirujem taj plač sljedećih pola sata, a onda sve iz početka.

"Ne smijem zaspati"

Nedavno sam u jednoj odličnoj knjizi “Svako dijete može naučiti spavati”, pročitala odličan dio koji se baš bavio tim problemom i jako ga je zorno opisao. Naime, dijete si u glavi misli “ne smijem zaspati, ne smijem zaspati” jer se boji da ćete ga vi u trenu kad zaspi ostaviti samog i išuljati se kroz vrata (što i hoćete, budimo iskreni to nam je krajnji cilj). Jer vi ga uljuljate u san, zaspi na vama, a svaki put se probudi samo i na drugom mjestu. Da vi mislite da će vam netko oteti dekicu čim zaspite, ni vi ne biste htjeli zaspati. I to vam je to, vrlo jednostavno objašnjenje urokljivog oka.

Zato, poučena tim iskustvom prestala sam je uljuljkivati u san i nakon malo plača i dernjave upalilo je i tikica je spavala, bez sata i sata uljuljavanja. Mislim, i sad mi se desi da ne želi spavati, ali kad vidim urokljivo oko koje me gleda znam da je to strah da ne ostane sama, i tko bi ju onda ostavio?No urokljivo oko je prava noćna mora jer se otvori onda kada to čovjek najmanje očekuje i kad se već počne blaženo opuštati ne shvaćajući da je san još jako jako, daleko. A kaj je najgore koga god sam nazvala u tom stanju umora svi su umirali od smijeha, jer svi su to prošli i to je daleko iza njih, i samo su mi ponavljali znam ti je grozno ali proći će i jednog dana ćeš se tome smijati. Istina. Danas ovo pišem s osmjehom na licu.